Ne bi me šokiralo da je neki posmatrač sa javne galerije izvadio pištolj i pucao u njega. Da sam imao pištolj i znao da neću biti kažnjen, možda bih to i sam učinio tvrdeći da je to opravdano ubistvo. Norveško pravosuđe može nam izgledati kao uzor univerzalnih ljudskih prava na djelu, sve dok se ne nađemo u sudnici u Oslu i vidimo odnos prema Andersu Breiviku.
Svi volimo da kažemo kako vjerujemo u ljudska prava. Ali kažemo to odveć lako, pri tom izbjegavajući odgovor na pitanje: šta u stvari podrazumijevamo pod time? Naročito u slučaju Breivika – što je zapravo ljudsko pravo da se ne bude izložen torturi?
Kada sam bio u Oslu 2012, bio sam zapanjen respektom kojim je sud tretirao tog fašistu. “Optuženom će se uvijek dati mogućnost da se izjasni o tome šta su izjavili svjedoci”, član je pravilnika norveškog suda. Svjedokinja na koju je Breivik mogao da viče tog dana bila je Tonje Brenna, promoterka u omladinskoj organizaciji norveških laburista. Ona je opisala kako se krila pokušavajući da spasi ranjenu djevojku, dok su tijela njenih ubijenih prijatelja ležala oko nje.
Geografija ostrva Utoja (Utøya), gdje su aktivisti imali svoj ljetni kamp, ograničavala joj je kretanje: to je ravan komad zemlje od nešto više od jednog hektara na jezeru Tyrifjorden, zapadno od Osla. Nema brda na koje se mogla uspeti, nema pećine gdje se mogla sakriti; Brenna se samo mogla šćućuriti na strmoj strani nevelikog grebena, u nadi da Breivik neće primijetiti nju i prijateljicu koja je krvarila dok su tijela padala oko njih.
Ona je dala svoj iskaz s dostojanstvom vrijednim svake pažnje. A na kraju njenog iskaza, glavni sudija okrenuo se prema Breiviku i pozvao ga da kaže sve što želi. Bio je slobodan da joj se naruga, da je ponizi, da se naslađuje smrću njenih drugova.
Kada sam svojim norveškim prijateljima rekao da bi u Britaniji okrivljeni mogao da postavi pitanje samo u vezi sa valjanošću dokaza, bili su veoma striktni u odbrani norveškog sistema. Teroristi imaju ista prava kao i svi ostali. U to bi svako trebao da vjeruje. Mnogi ljudi su isto tako reagovali prošle nedjelje, kada je sudija Helen Andenæs Sekulić sa svojim kolegama presudila da je norveška država Breivika izložila torturi, tako što ga je držala u samici. Njihova odbrana temeljnih principa poklopila se sa našim mitom o Skandinaviji kao zemlji punoj razumnih liberala, boljoj i čistijoj od ostatka propalog čovječanstva.
Možda su neki stereotipi tačni, ali ovaj to nije. Prije nego što je ustrijelio 69 mladih socijaldemokrata i ubio još osam ljudi automobilom bombom, Breivik je za sobom ostavio golemi i nerazumljivi manifest. Tu puno toga zvuči kao Telegrafov komentator u delirium tremensu. Breivik tu truća o “kulturnom marksizmu”, “Frankfurtskoj školi” i “sovjetskoj EU”. Najlucidniji je kada brani pravo ljudi poput njega da ubijaju.
Možda i ne znajući, on tu zastupa anarhističku filozofiju “propagande djelima” iz 19. vijeka: činom terorizma šire se ideje i prikupljaju preobraćenici da postanu “vitezovi pravednici” (justiciar knights). Najveći vjernici “propagande djelom” danas su radikalni islamisti. Breivik im se divio, kao i veliki broj ljudi sa ekstremne desnice, mnogo veći nego što nam se čini. Džihadisti, kaže Breivik, odaju počast i slave svoje mučenike i “mi moramo činiti isto”. Ako je zarobljen, “evropski borac otpora” mora koristiti sudnicu kao pozornicu “da bi stvorio maksimalan broj simpatizera”. Ako ga stave u zatvor, obećao je Breivik, on će pokušati konvertovati svoje zatvorske kolege, ili ih zajedno sa stražarima uzeti kao taoce.
Zato su se mnogi u Norveškoj zapitali koja je to ljudska prava sud branio kada je donio odluku da je Breivikova samica bila neljudska i ponižavajuća. Oni nisu zahtijevali linč i osvetu, već su izrazili zabrinutost zbog teške sudske retorike koja je sudije odvela predaleko od realnosti. Oni se nisu čak ni rugali sudu koji izjavljuje da je Breivik pretrpio “psihološka oštećenja” u zatvoru, iako bi manje uglađeni novinar nego što je to vaš dopisnik, sigurno primijetio da je čovjek koji je hladnokrvno pobio toliko nevinih ljudi već dovoljno “oštećen”.
Umjesto toga, oni su podržali vladavinu zakona, ali su s neodobravanjem gledali na sudije koji su ih provodili. Norveška nije Sirija. Skien zatvor na obali Baltika nije Gvantanamo. Breivik je na raspolaganju imao tri ćelije: spavaću sobu, radnu sobu i teretanu. Mogao je razgovarati sa zatvorskim službenicima, sveštenicima, zdravstvenim radnicima i pravnicima. Ali nije mogao da kontaktira sa zatvorenicima koje je obećao ili konvertovati ili uzeti za taoce, i nije mogao da daje izjave medijima. To nazvati “mučenjem”, kažu trezvene “VG” novine iz Osla, značilo bi “trivijalizovati” pravu ljudsku patnju. Istinska samica u kojoj zatvorenik nikada ne vidi drugo lice i ne čuje glas druge osobe jeste okrutna. Breivik nije iskusio ništa tome slično.
Ljudi govore o ljudskim pravima kao da su ona oduvijek tu. No, ona su izum Prosvjetiteljstva i moraju koegzistirati s drugim velikim sistemom koje je Prosvjetiteljstvo izmislilo ili oživjelo: sa demokratijom. Ljudska prava mogu pasti teško nekom društvu. Ona čak i ljude tako brutalne kao što je Anders Breivik tretiraju sa poštovanjem, suprotno svim ljudskim instinktima. Nedovoljno često se primećuje koliko ljudska prava padaju teško i onima koji ih podržavaju. Svi koji se zalažu za njih, moraju ih neprekidno pravdati pred samima sobom. I moraju verovati da zakoni opstaju na društvenom dogovoru i da javnost treba da bude uverena u njihovu ispravnost. Sa izbjegličkom krizom i usponom populističke desnice koji prijete evropskom liberalizmu, ovo nije samo stara lekcija koju treba da obnove lakomislene norveške sudije.
Nick Cohen, The Guardian, 24.04.2016.
Preveo Vladan Kosorić
Peščanik.net