Siromaštvo nije samo problem savjesti, nego je u biti politički problem. Zato se stvar ne rješava moralnom osudom stanja siromaštva. U pitanju je, naprotiv, historijsko nastojanje da bi se ono nadvladalo stvarnom revolucijom međuljudskih odnosa i načinom proizvodnje dobara životno potrebnih svim ljudima.
Siromaštvo kao nedostatak sredstava za produkciju i reprodukciju života bez najmanje mjere ljudskog dostojanstva je najbolnija i najkrvavija rana, koju je čovječanstvo tijekom povijesti zadobilo. Sve su takozvane „povijesne“ civilizacije, za koje znamo, označene nedostatnošću i nejednakošću. Ova se rana, koja bi zapravo trebala nestati, stalno povećava u kapitalističkim odnosima produkcije i privatne, elitne akumulacije, koja isključuje čitave socijalne grupe.
Čovječanstvo raspolaže više nego dostatnim tehničkim sredstvima da bi pobijedilo ovu kroničnu bolest. Ono nije razvilo samo znanstvenotehnički napredak, nego i jasnu i budnu svijest za nepovredivu svetost ljudske osobe. Zapalo je, međutim, u slijepu ulicu zbog političko-kulturnih čimbenika, odgovornih za životni smisao kako se to iskristaliziralo u racionalističkom, represivnom, hegemonijalnom sustavu. Svjesno spoznata bijeda stekla je dakako takve razmjere da se više ne može isključiti antropologička katastrofa na zemlji. Gladni na zemlji su u stanju zaposjesti prostore svih zemalja i izvojštiti sebi osvetničku pravdu, a njezine su prethodnice iz povijesti već poznate: razorenje postojeće nepravde uz istodobnu nesposobnost da bi se na drugim temeljima podiglo nešto novo, što bi bilo pravednije i ljudskije.
Siromaštvo razara osjećajni život čovjeka i njegove odnose prema drugima, neprestano mu sprečava ostvarenje njegova poziva, dovodi do zavisti, mržnje i primjene sile prema onima koji siromašne drže u bijedi, pušta čovjeka da u očaju prigovara Bogu i protiv neba podigne stisnutu šaku
Besmopoćnost i osjećaj krivice u susretu s masivnim, siromaštvo raste u nama u takvoj mjeri, u kakvoj otkrivamo mehanizme koji ga produciraju. Ovo siromaštvo nije nikakva sudbina, nikakva prirodna nužnost; a nije ni Božja volja da postoje bogati i siromašni. Ona je, naprotiv, „rezultat gospodarskih, društvenih, političkih i drugih okolnosti i struktura“…, što na međunarodnoj razini produciraju mehanizme, koji čine da „bogati postaju sve bogatiji na račun siromašnih, koji postaju sve siromašniji“.
Siromaštvo nije samo problem savjesti, nego je u biti politički problem. Zato se stvar ne rješava moralnom osudom stanja siromaštva. U pitanju je, naprotiv, historijsko nastojanje da bi se ono nadvladalo stvarnom revolucijom međuljudskih odnosa i načinom proizvodnje dobara životno potrebnih svim ljudima. Ovo je veliki izazov siromašnih svim današnjim društvenim strukturama.
Borba u korist siromašnih i borba samih siromašnih protiv njihova siromaštva je najčasnije nastojanje oko humaniziranja svih ljudi. Siromaštvo dehumanizira i bogate i siromašne. Prije svega, ipak, siromašne: siromaštvo sa sobom nosi sve vrste oskudice, razara osjećajni život čovjeka i njegove odnose prema drugima, neprestano mu sprečava ostvarenje njegova poziva, koji se sastoji u razvijanju i širenju njegovih sposobnosti iznad razine instinkta za preživljavanje, dovodi do zavisti, mržnje i primjene sile prema onima koji siromašne drže u bijedi, pušta čovjeka da u očaju prigovara Bogu i protiv neba podigne stisnutu šaku.
Siromaštvo dehumanizira i bogate jer ih dovodi dotle da siromašne smatraju manje vrijednima, talogom društva i mrtvim teretom povijesti. U nekadašnjim robovlasničkim društvima i danas se može primijetiti brutalno dehumaniziranje bogatih u odnosu prema siromašnima. Robovlasnik je postupao s „nesretnicima“ kao s upotrebnim predmetima, kao s „komadima“, koje je kupio na tržištu. Oni su doslovno bili gorivo proizvodnog procesa. Stoga ne treba čuditi što su robovi izdržavali jedva pet do sedam radnih godina; toliko su bili izrabljivani. Današnji su latinoamerički vladajući slojevi, koji su nasljednici (engleskih, portugalskih, nizozemskih i sjevernoameričkih) robovlasnika i trgovaca robovima naslijedili duboki prezir prema siromašnima. Drže ih društveno manje vrijednima, izbjegavaju fizički dodir s njima, zaobilaze ih i nemaju nikakva osjećaja za njihovu bijedu. Vlade, koje se oslanjaju na vladajuće slojeve, brutalizirane u svojim osjećajima za čovječnost, jednostavno isključuju siromašne iz svojih gospodarskih, kulturnih, graditeljskih i zdravstvenih planova, iako siromašni u našim latinoameričkim društvima tvore većinu. Svako se udruživanje i svaki pokret siromašnih odmah stavlja pod kontrolu i suzbija silom, kakva se inače primjenjuje samo prema životinjama. Jedni žive u strahu od drugih: siromašni zbog stalnih prijetnji kojima su izloženi, a bogati iz straha od pobune i osvete siromašnih. Reći da su odnosi bratski i da se društvo temelji na načelima jednakosti i pravednosti, nije ništa drugo do puko uljepšavanje.
Iz knjige: „Nježnost i snaga. Franjo Asiški – štivo za siromašne“, Leonarda Boffa
[Knjiga je prvi put objavljena 1981. a kod nas je izišla 1988. u izdanju „Svjetla riječi“]