Ovdje je novogodišnja bajka nemoguća. Svaka, ne samo takva, bajka je nemoguća, naši pripovjedači ne koriste metafore, oni otvoreno lažu, ovdje lovac ubije vuka da bi sam pojeo Crvenkapicu
Piše: Selvedin Avdić
Kada je Vezuv pokrio Pompeje, usred vatrene pustoši uspravan je ostao jedan zid i to od pekare, kako pretpostavljaju arheolozi. Na zidu je vidljiva freska falusa okružena natpisom “Hic habitat felicitas” što znači “Ovdje boravi sreća”.
Ne mogu se pohvaliti da donosim ispravne zaključke iz istorijskih iskustava. Recimo, mislio sam da nakon strahota koje smo preživjeli nikome zadugo neće pasti na pamet da pominje rat. Također sam se nadao da ćemo biti manje gramzivi, da smo shvatili kako lako balvan zaustavi trku za statusnim simbolima. Mislio sam da ćemo biti bolji ljudi, ali nažalost potreban nam je potop, voda do grla, pa da ponovo pokušamo pomoći jedni drugima. Nisam se nadao da će mjesta najvećih tragedija služiti za politička nadmudrivanja, stvarno nisam, kontao sam da takvi negativci žive samo u stripu. Zaista nisam očekivao da će nam djeca ratnih profitera koeljovski pametovati “Istina je da kada radite, ulažete u sebe i svoje obrazovanje, okolnosti u kojima djelujete povinuju se vašim željama”. Stvarno nisam očekivao “zlatne kašike”, ali nisam vala pomišljao ni da ćemo dočekati “Poljine Hills” nit privatne univerzitete, akademije i festivale finansirane našim novcem. Kako rekoh, “poučen” iskustvima ništa od ovoga nisam očekivao.
Ipak, kad god vidim bosanskohercegovačke gradove nakićene novogodišnjim ukrasima sjetim se ove istorijske pouke. Jer, uvijek je isto, pred svaku novu godinu vlast se potrudi da nam razori svaki praznični ugođaj – obavijeste nas da će prije isteka mahmurluka nastupiti nova poskupljenja i da moramo biti spremni na nekakva “stezanja kaiša”, pa se iznova zaoštre politički odnosi taman da se zapitamo u kakvoj političkoj tvorevini ćemo cviliti tako stegnuta želuca. Istovremeno, odasvud i na sve strane ispaljuju se čestitke, frcaju konfete i vatrometi pa neupućeni mogu pomisliti da sreća i nada zaista borave u Bosni i Hercegovini.
Čovjek je oduvijek tragao za srećom. Ljudi su smatrali da je raj na zemlji kolijevka civilizacije u kojoj se naselio prvi ljubavni par. Bezuspješno su ga tražili u Siriji, Mezopotamiji, Jermeniji, Palestini, na Cejlonu, na Sjevernom polu čak… U 17. vijeku biskupi su pročavali vatikanske spise i locirali raj u Irak, između Tigrisa i Eufrata. Većina tih mjesta do sada je uništena ratnim sukobima, teško je džennet uglaviti između minskih polja i zapaljenih naftnih bušotina. Znaju to mudri bosanskohercegovački građani pa raj uglavnom smještaju u Njemačku ili Skandinaviju. Tek izuzetno rijetki, redom povlašteni, misle drugačije. Ali, ni oni ne žele učestvovati u našoj svakodnevnoj depresiji pa se lagano povlače u rezidencijalna naselja, iznad rubova smoga.
Ovdje je novogodišnja bajka nemoguća. Svaka, ne samo takva, bajka je nemoguća, naši pripovjedači ne koriste metafore, oni otvoreno lažu, ovdje lovac ubije vuka da bi sam pojeo Crvenkapicu. Hoćel bit bolje? Hoće falus, da prostite. Volio bih da me neko razuvjeri, da mi kaže kako ćemo u 2016. godini dobiti političku opciju kojoj se može vjerovati, da postoji nekakav ekonomski program ili investicija zasnovana na fer tržišnoj logici, da poznajete nekoga ko zaista planira zaustaviti pljačku, da imate pouzdane informacije kako će profiteri u dogledno vrijeme biti kažnjeni bar nastavničkim ukorom… Dajte bilo šta, otvoren sam za sugestije…
Dakle, poučen dosadašnjim iskustvima ne vjerujem da će nam nova 2016. godina biti srećna i berićetna. Sve više se pretvaramo u pustinju, u opljačkanu pustoš po kojoj glavinjamo kroz smog sa patetičnim maskama na nosu. Ako išta preživi ovu tranziciju biće to zid recimo Ganićeve vile ( a može i Špirićeve, Čovićeve, Zukićeve, dopisati prema vlastitom ukusu i iskustvu) sa crtežom falusa i natpisom “Ovdje boravi sreća”.
Ipak, nadam se da će nam svima biti bar malo bolje u 2016. godini. Da se razumijemo, nimalo ne vjerujem u to. Samo se nadam. A nada umire posljednja, odmah nakon sreće.
…
Umro je Lemmy Kilmister, jedan od mojih “duhovnih učitelja” koje sam nagomilao tokom odrastanja I od kojih ama baš ništa nisam naučio. Ali, činjenica da njega neće biti u 2016. godini situaciju čini značajno depresivnijom.