Ravnopravnost konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina, kojih ima sedamnaest u Bosni i Hercegovini, trebala bi biti zastupljena u svakom pogledu. No, to nije slučaj. Prava manjina se krše, prije svega Ustavom, pa i i Izbornim zakonom.
Romi u Oseniku kod Sarajeva, fotografija Midhata Poturovića nagrađena kao najbolja fotografija u BiH 2012
To je dokazala i presuda u slučaju „Sejdić i Finci“, koja ni nakon šest godina nije implementirana. Ta činjenica nije utjecala na Izvještaj o polažaju nacionalih manjina u BiH, prema kojem je njihov položaj zadovoljavajući, osim za romsku nacionalnu manjinu.
Socijalni faktor osnovni je razlog što Romi i dalje, kao pripadnici nacionalne manjine u BiH, nisu zadovoljni i ne osjećaju se ravnopravnim sa ostalim narodima. Sitni koraci su napravljeni, ali Romi i dalje teško dobijaju posao, nemaju prava na zdravstvenu zaštitu i susreću se sa predrasudama u bh. društvu.
„Ima pomaka i u procesu obrazovanja, ali je sve to na početnom nivou. Naravno i zapošljavanje i zdravstvena zaštita su problemi, koji su enigma za romsku populaciju“, objašnjava Dervo Sejdić, aktivista za prava Roma.
U Izvještaju o pravima nacionalnih manjina navedeno je da ostali imaju jednaka prava kao i konstitutivni narodi u BiH. Tako je barem rekao Tihomir Knežiček, predsjednik Vijeća nacionalnih manjina BiH tokom predstavljanja izvještaja.
„Položaj ostalih nacionalnih manjina je sasvim zadovoljavajući, apsolutno nema razlike u odnosu na druge narode. Imaju sva prava – na obrazovanje, zapošljavanje, stanogradnju….“, naveo je Knežiček.
Borba udruženja za opstanak
Ipak, tako ne misli Slavenka Bobornik, predstavnica češke manjine u BiH i Udruženja „Češka Beseda“.
„Ni konstitutivni narodi često nisu zadovoljni sa svojim zastupanjem, a onda možete tek misliti kako je nacionalnim manjinama. Nacionalne manjine zaista nemaju priliku da budu u pravom smislu ravnopravne, da se poštuju njihova prava. Prava svakog čovjeka kakva bi trebala biti“, ocjenjuje Bobornik.
Udruženja nacionalnih manjina trenutno se bore za finansijki opstanak, sa nedostatkom prostora, kao i sa činjenicom da sve manje mladih želi da nastavinjegovati svoju kulturu i tradiciju.
„Nijedno udruženje nema ni svoj prostor u kojem bi obavljali djelatnosti. Nema ni finansijsku podršku. To se sve održava na dobrovoljnoj osnovi ili volonterizmu“, objašnjava Slavenka Bobornik.
Nacionalne manjine ostavile su neizbrisiv trag u razvoju bh. društva, kako u kulturološkom smislu, tako i u arhitektonskom. Teško je nabrojati samo građevine koje su projektovali i izgradili Česi, Austrijanci, Mađari, Turci…. Pa mnogima nije jasno zašto su neki priznati kao nacionalna manjina, a drugi nisu.
„Austrijanci nisu priznati kao nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini, mada su imali veliki utjecaj na BiH. Na kraju krajeva bili smo dio jednog carstva. Austrijanci nisu priznati kao nacionalna manjina, a recimo Turci jesu“, kaže Davor Ebner, predstavnik Udruženja građana austrijsko-njemačkog porijekla i predsjednik Vijeća nacionalnih manjina Kantona Sarajevo.
Iako se rijetko pominje u posljednih godinu dana, posebno u javnim nastupima bh. politčara, presuda Suda u Strazburu u slučaju „Sejdić i Finci“ i dalje čeka na implementaciju. Tom presudom potvrđeno je da su Ustav BiH, zatim i Izborni zakon dikriminatorani.
Evropska unija je, nakon dugogodišnjeg insistiranja na provedbi te presude, prošle godine progledala bh. vlastima kroz prste i priznala izborne rezultate.
Poslije šest godina od donošenja presude, Dervo Sejdić, koji je tužio BiH zbog nemogućnosti da se kao Rom kandiduje za člana Predsjedništva BiH, kaže:
„Nisam zadovoljan sa tim potezom Evrope, to su mogli učiniti i 2010. godine, a ne da čekaju 2015. da bi rekli: ‘Evo mi ćemo sada vas malo popustiti sa implementacijom, ali tražimo od vas socijalnu reformu.’ Vjerujem da će priča u vezi sa provedbom presude biti ponovo aktuelna drugom polovinom 2016, odnosno 2017. godine, kada će krenuti predizborna kampanja i sve ono što bi se trebalo uraditiu pogledu mijenjanja Izbornog zakona. Dakle, vjerujem da će se tada posvetiti više pažnje presudi“.
Piše: Aida Đugum