Jesmo li došli do trenutka kad više ništa i nikome nije jasno? Iako svi znamo sve.
Pitao sam se to jučer, zabuljen u manekenku u kostimu doktorice, koja mi u tv-reklami, zdravom ko drenu, objašnjava kako moram piti neke njene tablete da bi bio zdrav. Pa reklama za banku, „ostvari svoje snove“, ili tako nešto. Pa red mobilnih operatera s novim „proizvodom“, povoljno; samo stotinjak puta skuplje od realne cijene. I onda prilog o izbjeglicama.
Razmišljao sam o onoj preostaloj trunčici razuma i humanosti što se može iščitati kroz spontanu altruističku reakciju većine ljudi prilikom pretakanja izbjegličke krize i u Hrvatsku.
I kako entuzijazam, ona iskra dobrote i dobrih namjera što se refleksno u svakom ljudskom biću u ovakvim kataklizmičkim događajima mora javiti, s druge strane opet refleksno bude utrnuta od strane zla koje je i generiralo sve ove i ovakve događaje. A to zlo je ovaj prokleti neoliberalni kapitalizam, htio to netko priznati ili ne.
Kako mainstream mediji, i sami već poprilično konfuzni i bezidejni, pažljivo osluškuju glasove i smjernice „odozgo“ i tako na momente budu tragikomični kao voditelji emisije „Otvoreno“ dok čitaju izmišljene izjave nepostojećih ljudi.
Baš kao i naš premijer; gotovo sam siguran da njegova dobronamjernost i civiliziranost u ovoj krizi nije bila hinjena već zaista iskrena, ali je sve ubrzo upropastio histeričnim napadajem populizma i idejom da se Markov trg preimenuje u ime diktatora koji je baš na tom trgu zabranio okupljanje.
Zabavno je i gledati kako političke elite banana državica ne samo da ne smiju kritizirati brutalnu politiku SAD-a, već u javnom obraćanju SAD ne smiju niti spomenuti.
Sličan zamah entuzijazma dogodio nam se nakon katastrofalnih poplava prošle godine, no splasnuo je pretvorivši se u nevjericu i očaj kad smo saznali da je od naših donacija na „humanitarnom telefonu“ neko privatno poduzeće obilato zaradilo. Imali su, naime, ugovor s Crvenim križem. I sve je po zakonu.
U kapitalizmu sve košta onoliko koliko je netko spreman platiti, pa čak i provizija od donacije za poplavljene.
Zapravo živimo u vrlo zanimljivom razdoblju; ovo je očigledan kraj angloameričke dominacije svijetom. Svi veliki globalni igrači nastoje zauzeti što bolje startne pozicije u nekom novom takmičenju.
Zbog toga i jest tolika konfuzija; iako se informacije šire munjevito i precizno, svi se još uvijek prave glupi i nitko, naročito u značajnijim medijima, ne govori istinu.
Stoga su i gotovo svi slični; i njuške iz koruptivnog hranidbenog lanca od Opće skupštine UN-a do nekog seljančića, načelnika općine, i manekenke što lažu u tv-reklamama, i kojekakvi karijeristi zaodjenuti u humanitarce, i antifašisti po zanimanju , i zabrinuti patriotski akademski umovi.
Kao što je Zlatko Dizdarević u briljantnom intervjuu napomenuo; iza brda se valja TTIP, nametnuti sporazum prema kojem ćemo korporacijama nadoknađivati sve što, prema njihovu mišljenju, nisu zaradile zbog eventualnih zakonskih promjena. Kako su poslovni planovi projekcija budućnosti – a budućnost objektivno ne postoji – tako su u kategoriji želje, što najjednostavnije rečeno znači da ćemo se diljem svijeta, ukoliko do toga dođe, obvezati na ispunjavanje želja kapitalistitima.
Gledam ove reklame i čujem riječi Stephana Hassela. „Pobunite se, pobunite se…“. Ili je to rekao Matija Gubec, ne znam više.