Foto: Impuls
Studiju zaštite toka Une predstavićemo institucijama u BiH i Hrvatskoj. Očekujemo da će se nadležni uključiti u rješavanje pitanja prekogranične zaštite. Nedavni ogromni protesti zbog otpada u Gospiću trebali bi biti akumulirani i usmjereni na potencijalno odlaganje otpada u Trgovskoj gori. Vjerujem da se ta energija može okrenuti i u zaštitu voda i vodotokova, kaže Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu.
Piše: Ljupko Mišeljić
Predstavljena u martu 2026. godine, inicijativa za prvi prekogranični Nacionalni park divlje rijeke u Evropi nastoji zaštititi Unu od izvora do ušća. Cilj je da ova divlja rijeka cijelim tokom bude bez brana, štetnih zahvata, divlje gradnje, deponija u svojoj blizini, odlaganja nuklearnog otpada, te otpadnih i fekalnih voda, kažu aktivisti. Umjesto odgovora, institucije pokazuju kompleksnu krizu nedostatka političke volje, vladavine prava i ekološke svijesti. Bez hitre i odlučne reakcije nadležnih institucija u obje države, Una i dalje trpi posljedice divlje gradnje, zagađenja i različitih oblika devastacije koji mogu izazvati ozbiljne probleme i za stanovništvo od poplava do klizišta.
Prije dvije godine, problem je bio na samom izvorištu Une, kada je planirana gradnja malih hidroelektrana, podsjeća Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu. Otporom stanovništva, pokreta i organizacija civilnog društva, to je zaustavljeno, ali ostalo je devastirano područje koje treba da se rekultiviše i vrati u prvobitni oblik, kaže. Najveći pokazatelj vrijednosti Une je u prvih pet kilometara izvora Une i njenog toka u Lici, jer je taj dio prepoznat kao jedan od najdubljih, izuzetno atraktivnih izvora jedne divlje rijeke u Europi, smatra on.
– Una je jednim dijelom zaštićena, a to je oko 50 kilometara gornjeg toka u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje je područje uz Unu proglašeno nacionalnim parkom, i oko 90 kilometara donjeg toka, gdje je područje proglašeno Parkom prirode u Republici Srpskoj. U Hrvatskoj, nažalost, Una nije uopšte zaštićeno područje. Naprotiv, prijeti joj skladištenje otpada na Trgovskoj gori, kao i gomilanje brojnih drugih deponija. U Bosni i Hercegovini, glavni problemi koji svakodnevno jedu Unu su divlja, ilegalna gradnja velikog broja objekata, što mi kolokvijalno nazivamo betonizacija Une. To su, znači, raznorazni objekti – hoteli, restorani, stambene jedinice, kuće, vikendice, potporni zidovi koji izlaze na samu obalu – upozorava Topić.
Centar za životnu sredinu ovog je ljeta u saradnji sa Riverwatchom organizovao Una Science Week. Tokom sedam dana, preko 80 istraživača iz više od 15 zemalja istraživalo je biodiverzitet rijeke Une i njenog sliva. U okviru istraživanja došlo je do saznanja koja mogu poduprijeti priču o potrebi zaštite, o kreiranju jednog većeg zaštićenog područja, i na desnoj i na lijevoj obali.
– Mi pričamo o potencijalno 600 kilometara zaštićenih tokova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, za što već sutra postoji mogućnost podrške budućeg upravljanja, funkcionisanja i finansiranja. Ono što nam jedino ovdje sada trenutno treba, to je politička volja. Međunarodne organizacije, ekološke organizacije trenutno obezbjeđuju podlogu, naučnoistraživački rad, analize, studije izvodljivosti. Odabrana je jedna od najznačajnijih rijeka u Evropi, ponuđen je koncept i omogućeno je buduće upravljanje na nekoliko godina. Nedostaje nam, ponavljam, samo politička volja – kaže Topić.
Gorući problem je što se obale Une konstantno betoniraju i u Nacionalnom parku, na teritoriji Bihaća i Bosanske Krupe, a i u Parku prirode u RS, te na teritoriji Novog Grada i Kozarske Dubice, kaže on.
Uz to, problem sa otpadnim vodama izaziva veliki broj ugostiteljskih objekata koji direktno ispuštaju otpadne vode u rijeku prve kategorije, kao i loša funkcionalnost kolektora u gradu Bihaću.
– Prošle godine desio se incident. Velika količina otpadnih voda iz Bihaća izlila se preko pruge u Novom Gradu u rijeku Unu, gdje su sedmicama tekle ogromne količine organskog materijala i otpada. I to se dešava rijeci vrhunskog kvaliteta, što po pitanju hidrogeoloških osobina, što po pitanju biodiverziteta – kaže Topić.
Poslije pokušaja investitora da gradi male hidroelektrane u Srbu, resorna ministrica Marija Vučković rekla je javno da je ministarstvo otvoreno za razgovor o prekograničnoj zaštiti, podsjeća on, tvrdeći da konkretnih aktivnosti od strane, institucija u Hrvatskoj nije bilo, iako se očekuju. Kada su upitani kako će se konkretno uključiti, samo su se izjasnili da žele da se uključe u zaštitu, ali poslije toga nije konkretnih stvari bilo. Topić smatra da je riječ o tome da se, umjesto momentalnog rada na zaštiti Une, čeka ipak rješavanje pitanja skladištenja otpada na Trgovskoj gori, što će se desiti tek u nekoj budućnosti.
– Studiju zaštite Une, njenog cjelokupnog toka, predstavićemo ne samo institucijama u Bosni i Hercegovini, nego i institucijama u Republici Hrvatskoj. Očekujemo da će to biti korak poslije koga će da se uključe nadležne institucije u rješavanje pitanja prekogranične zaštite. Nedavni ogromni protesti zbog otpada u Gospiću trebali bi biti akumulirani i usmjereni na potencijalno odlaganje otpada u Trgovskoj gori. Vjerujem da se ta energija može okrenuti u zaštitu voda i vodotokova, posebno u ovom konkretnom slučaju i zbog blizine Une i zbog značaja te rijeke. Afera u Lici pokazala je ogroman problem za koji ostaje pitanje kako će se riješiti dugoročno. Energija, znanje i potreba otpora sada se može pokazati i na zaštiti Une – kaže Topić.
Vladimir Topić – Foto: Impuls
Pored ljudskog faktora, Uni prijete i invazivne vrste, kaže on. Signalni rak je jedna izuzetno invazivna vrsta slatkovodnog raka koji egzistira već duži niz godina i pravi probleme na području Hrvatske, koji se proširuju i u toku na teritoriji Bosne i Hercegovine, upozorava.
Brojne zloupotrebe i nemar institucija izuzetan su problem ove divlje rijeke i njenih obala. Tome je pažnju posvetila Milena Mitrović, novinarka Centra za istraživačko novinarstvo, predstavljajući projekat “Gazda Une”. Postavljajući pitanje jesu li bespravni graditelji moćniji od države, Mitrović otkriva da inspektori ne uklanjaju ilegalna naselja uz samu rijeku u Nacionalnom parku bojeći se vlasnika, pri čemu izostaje podrška institucija.
Na području NP “Una” prije rata su uglavnom živjeli Srbi koji su izbjegli, nakon čega su počeli prodavati zemlju, priča Mitrović. Prema Zakonu o nacionalnom parku i zaštiti prirode, za prodaju zemljišta morala se dobiti saglasnost Vlade Federacije BiH. Kada je područje proglašeno Nacionalnim parkom, neki su vlasnici slali zahtjeve, neki nisu, a n sve zahtjeve građana da Vlada otkupi njihovo zemljište u Nacionalnom parku, Vlada je odgovarala da nema novca čime su dobili slobodu da zemljište prodaju na tržištu po istim cijenama, kaže naša sagovornica. Da je federalni nivo zaštite funkcionisao drugačije, Vlada je mogla otkupljivati te parcele i ostaviti ih u državnom vlasništvu, čime bi se spriječila bespravna gradnja. To se u praksi nije dogodilo, zaključuje Mitrović.
– Država je pokazala na samom startu svoju nemoć u suzbijanju bespravne gradnje. Prema našim podacima prikupljenim iz katastra i zemljišnih knjiga, ljudi su počeli kupovati parcele tek nakon proglašavanja Nacionalnog parka i stavljanja pod zaštitu. Gradska inspekcija u Bihaću propustila je priliku da tada zaustavi bespravne graditelje jer su dodjeljivali rješenja koja nisu bila pravosnažna za rušenje. Ljudi su se osjetili slobodnima graditi, i to je godinama uzimalo maha. S turističkom popularizacijom Nacionalnog parka, većina je u tome vidjela profit. Prvi posjetitelji dolazili su radi odmora na Uni, a kasnije se novim vlasnicima pokazalo da je gradnja isplativa. Danas je njihova logika: neću sam ja poštovati zakon, kad to niko ne radi – kaže Mitrović.
Prema saznanjima s terena i u razgovoru s ljudima, Mitrović otkriva da su i oni koji su trebali štititi zakon počeli graditi, jer su vidjeli priliku za zaradu. Porezi se ne plaćaju jer je riječ o bespravnoj gradnji, pa je to bila olakšica da problem s lokalnog nivoa preraste na entitetski nivo, pod izgovorom da je Federacija BiH zaštitila područje i da je time sve riješeno, ističe ona.
– Kada smo radili bazu zaštićenih područja za FBiH, susreli smo se s time da institucije imenuju upravljača za zaštićeno područje i prepuste mu da se sam bori, što se na Uni pokazalo neučinkovitim. Vlada nije proglasila to zemljište svojinom Federacije BiH. Formalno je proglašen Nacionalni park, ali to je samo početni korak. Zakon je donesen, ali u praksi izostaje očuvanje zaštićenog područja. Kod dijela ljudi prisutna je iskrivljena svijest pa smatraju da su učinili dobro djelo za Nacionalni park jer su prokrčili put kroz šumu i učinili je dostupnom. Njihova svijest ne dopire do toga da priroda mora ostati u izvornom obliku radi kojeg je i zaštićena. Čak očekuju da im se zahvali što su probili puteve – kaže Mitrović.
U Nacionalnom parku Una posjetilac može steći osjećaj kao da je na gradilištu. U Lohovu i Račiću, pored izgrađenih vikendica, niču novi temelji, izlivene su ploče i asfaltirani putevi, a inspekcijske trake stoje same za sebe, priča sagovornica.