Foto: Impuls
Prvi put u ljudskoj istoriji hidrološki ciklus ispao je iz ravnoteže, što u pitanje dovodi pravednu i održivu budućnost za sve. Ta se kriza može riješiti samo ako cijelo čovječanstvo djeluje zajedno i brzo.
Decenije lošeg upravljanja i potcjenjivanja vodnih resursa širom svijeta značajno su ugrozile slatkovodne i kopnene ekosisteme i dovele do masovnog zagađenja vode.
Na ovo je nedavno upozoreno na početku izveštaja pod nazivom „Upravljanje vodama: Vrednovanje hidrološkog ciklusa kao globalnog zajedničkog dobra“ od strane Globalne komisije za upravljanje vodama (GCEW), nezavisne međunarodne organizacije čiji je cilj očuvanje svjetskih vodnih resursa.
Naime, više nije moguće računati na zagarantovanu dostupnost vode za piće u budućnosti. Najbolji dokaz za to je činjenica da više od 1.000 djece mlađe od pet godina svakodnevno umire od bolesti uzrokovanih neadekvatnom vodom za piće i neadekvatnom sanitacijom, i da žene i djevojčice širom svijeta provode u prosjeku 200 miliona sati sakupljajući i transportujući vodu za piće. Istovremeno, prehrambenim sistemima širom svijeta ponestaje vode za piće, a gradovi tonu kako se vodonosni slojevi ispod njih prazne. Osnovni razlog za sve ovo je nevjerovatan pritisak na hidrološki ciklus, sa sve strašnijim posljedicama po zajednice i zemlje širom svijeta.
Politika, nauka i biznis previdjeli su značaj resursa slatke vode, ili „zelene“ vode za zemljište i biljni svijet, koja cirkuliše u atmosferi i generiše oko polovine padavina na kopnu na svijetu. Degradacija slatkovodnih ekosistema, uključujući gubitak vlage u zemljištu, iako je takođe uzrokovana klimatskim promjenama, postala je glavni pokretač i ovih problema i gubitka biodiverziteta. Rezultat su sve češće i jake suše, poplave, toplotni talasi i šumski požari širom svijeta. Uz to se dodaju i sve češće nestašice vode, koje mogu imati ozbiljne posljedice po ljudsko zdravlje.
Upravljanje vodama
Skoro 3 milijarde ljudi i više od polovine svjetske proizvodnje hrane sada se nalaze u područjima gdje se predviđa smanjenje ukupnih zaliha vode. Stoga je potrebno smjelije i integrisanije razmišljanje i preoblikovanje političkih okvira kako bi se riješili ovi izazovi. Shodno tome, GCEW poziva na novo upravljanje vodama. To je ekonomija koja prepoznaje hidrološki ciklus kao globalno zajedničko dobro.
To takođe znači razumijevanje da ovaj ciklus povezuje zemlje i regione svijeta kroz vidljive tokove vode i atmosferske vlage. To takođe znači da je hidrološki ciklus snažno povezan sa klimatskim promjenama i gubitkom biodiverziteta, i da postoji jasna međuzavisnost, koja utiče na skoro sve ciljeve održivog razvoja koje su postavile Ujedinjene nacije.
Vodna ekonomija takođe podrazumijeva promjene u upravljanju vodama na svim nivoima: od lokalnog, preko riječnih slivova, do globalnog. Ovo će učiniti efikasnijim, čime će se omogućiti pristup vodi, postići jednakost za sve i očuvati ekosistemi Zemlje. Pored toga, vodna ekonomija objedinjuje fundamentalne ekonomske koncepte i alate za pravilno vrednovanje vode i odražavanje njene oskudice i višestrukih koristi koje pruža kao najdragoceniji resurs Zemlje.
Vodna ekonomija se takođe bavi eksternalijama izazvanim zloupotrebom vode i zagađenjem, ali umjesto da se njima bavi, fokusira se na oblikovanje globalne ekonomije tako da se voda koristi efikasno, pravedno i održivo od samog početka. Vodna ekonomija je takođe ona koja podstiče inovacije, izgradnju kapaciteta i investicije, gdje se one vrednuju ne samo u smislu kratkoročnih troškova i koristi, već i u smislu kako mogu generisati dugoročne koristi za cijelu ekonomiju i time povećati efikasnost, sve zahvaljujući učenju, primjeni ekonomije obima i smanjenju troškova. Konačno, vodna ekonomija prepoznaje da su troškovi koji proizilaze iz svih ovih akcija veoma mali u poređenju sa štetom koju će dalja neaktivnost prouzrokovati ekonomiji i cijelom čovječanstvu.
Pojednostavljeni prikaz hidrološkog ciklusa (izvornik: GCEW)
PREPORUKE
Kako bi se obnovio hidrološki ciklus, osigurala bezbijednost hrane, osiguralo ljudsko dostojanstvo i očuvao ekosistem Zemlje, GCEW je pripremio skup preporuka za vrednovanje i upravljanje vodama. U osnovi svih ovih preporuka je potreba da pravda i ravnopravnost budu ključni principi u postizanju efikasnijeg, dinamičnijeg i održivog upravljanja vodama, a ne samo dodatak tome.
Hidrološki ciklus kao zajedničko dobro
Hidrološkim ciklusom treba upravljati kao globalnim zajedničkim dobrom, uzimajući u obzir međuzavisnost „plavih“ i „zelenih“ tokova vode. To takođe podrazumijeva dublje razumijevanje veza između kriza sa vodom, klimatskih promjena i gubitka prirodnog kapitala na Zemlji, i kako voda prožima svih 17 ciljeva održivog razvoja UN.
Minimalne potrebe za vodom za dostojanstven život
Neophodno je identifikovati minimalne potrebe za vodom za dostojanstven život. U gore pomenutom izvještaju predložena je cifra od 4,0 l/dan po osobi kao prijedlog za dalju diskusiju. Pored toga, uspostavljanje novih sistema vodosnabdevanja trebalo bi prvenstveno da cilja na one koji su zapostavljeni.
Vrednovanje vode kao najdragocjenijeg resursa na Zemlji
Vodu treba vrednovati kao najdragocjeniji resurs na Zemlji, čime bi se naglasila njena oskudnost, osiguralo njeno efikasno i pravedno korišćenje i očuvala njena ključna uloga u održavanju svih ostalih prirodnih ekosistema.
Shodno tome, njena cijena treba da bude odgovarajuće postavljena, kako bi se podstaklo njeno očuvanje, posebno među najvećim potrošačima. Današnje ogromne podsticaje koji doprinose prekomernoj potrošnji vode i time degradaciji životne sredine u mnogim oblastima trebalo bi preusmjeriti ka rješenjima za smanjenje njene potrošnje, zaštitu i obnavljanje slatkovodnih ekosistema i obezbjeđivanje pristupa čistoj vodi, posebno za ranjive zajednice.
Pri tome treba uzeti u obzir uticaje industrijskog, nacionalnog i globalnog razvoja na „plave“ i „zelene“ vodne resurse. Vrijednost „zelene“ vode takođe treba sistematski uključiti u odluke o korišćenju zemljišta kako bi se bolje zaštitila žarišta evapotranspiracije kao što su šume, močvare i riječni slivovi. Mjerenje koristi „zelene“ vode, uključujući i dodatne, moglo bi dovesti do šema plaćanja za ekosistemske usluge.
Dizajn tržišta
Tržišta treba da budu dizajnirana tako da pokreću talas inovacija orijentisanih ka rješenjima, izgradnje kapaciteta i investicija u cijeli vodni ciklus, uključujući „plavu“ i „zelenu“ vodu, sa ciljem radikalne promjene načina na koji se voda troši, snabdeva i štedi. Ove investicije treba procjenjivati ne u smislu kratkoročnih troškova i koristi, već u smislu kako mogu da pokrenu dinamične i dugoročne ekonomske i društvene koristi.
Izgradnja partnerstava
Važno je izgraditi partnerstva svih zainteresovanih strana, od lokalnih do globalnih, oko pet misija koje se bave najvažnijim i međusobno povezanim izazovima globalne krize vode, ali i podsticati inovacije u politikama, institucijama i tehnologijama. Ovih pet misija su:
• Pokrenuti revoluciju prehrambenih sistema kako bi se poboljšala efikasnost korišćenja vode u poljoprivredi, a istovremeno zadovoljile potrebe za hranom rastuće populacije
• Očuvati i obnoviti prirodna staništa koja su neophodna za zaštitu „zelene“ vode
• Uspostaviti cirkularnu ekonomiju vode, uključujući promjene u industrijskim procesima
• Omogućiti eru čiste energije i vještačke inteligencije (VI) sa mnogo manjim intenzitetom vode
• Zaštititi svako dijete od nebezbijedne vode do 2030. godine, osiguravanjem pouzdanog snabdevanja vodom za piće i adekvatnih sanitarnih uslova za zajednice.
Javno-privatna koegzistencija
Koegzistencija, ili neka vrsta simbioze između javnog i privatnog sektora, takođe je neophodna kako bi se osigurala efikasna, pravedna i ekološki održiva upotreba vode od samog početka.
Shodno tome, ugovori i imovinska prava treba da uključuju uslove za obezbijeđivanje visokih standarda efikasnosti vode i zaštite životne sredine, uključujući korporativnu odgovornost za programe očuvanja slivova i basena. Vlade bi takođe trebalo da pruže sigurnost investitorima stvaranjem jasnog i dosljednog zakonodavnog i političkog okvira, uključujući realna prilagođavanja poreza i svih ostalih nameta.
Zajedničko donošenje odluka i dizajn ugovora mogli bi pomoći komunalnim preduzećima da usmjere privatni sektor ka stvaranju javne vrijednosti uz odgovarajuću podjelu rizika i nagrada. Takva partnerstva treba da budu orijentisana na rezultate u smislu operativne efikasnosti i dugoročne otpornosti sistema.
Povećanje količine, kvaliteta i pouzdanosti finansiranja
Količina, kvalitet i pouzdanost finansiranja vode moraju se povećati u svakoj oblasti djelovanja.
Nacionalni budžeti treba da ponovo daju prioritet investicijama u vodu i da prenamijene današnje podsticaje štetne po životnu sredinu, za koje se procjenjuje da vrijede više od 700 milijardi američkih dolara godišnje samo u poljoprivredi, vodosnabdevanju i kanalizaciji. Diskontne stope koje se koriste za procjenu investicija u vodnu infrastrukturu i očuvanje ekosistema treba da uzmu u obzir njihove dugoročne (uključujući međugeneracijske) društvene, ekonomske i ekološke koristi.
Nacionalne, regionalne i multilateralne institucije za finansiranje razvoja (DFI) treba preusmjeriti kako bi se osiguralo povećano finansiranje i povećalo privatno finansiranje, uključujući kvalitetnije finansiranje projekata vodne infrastrukture.
Takođe će biti potrebno uspostaviti partnerstva koja uključuju institucije za finansiranje razvoja i vladine organe kako bi se izgradili kapaciteti i povećale investicije u zemljama sa niskim i nižim srednjim prihodima.
Za ovo postoji značajan neiskorišćeni potencijal, na primjer kroz koncesiono finansiranje ili podjelu rizika, kako bi se projekti objedinili u različitim sektorima. Razvoj niza podobnih projekata koji su bankarski prihvatljivi i u skladu sa holističkim programskim pristupima i razvojnim strategijama zemlje je ključan za stvaranje podsticajnog okruženja za finansiranje.
Podaci kao osnova za djelovanje
Podaci treba da budu osnova za djelovanje vlada, kompanija i zajednica. Shodno tome, trebalo bi raditi na novoj globalnoj infrastrukturi podataka o vodi, odnosno na izgradnji i jačanju kapaciteta za prikupljanje podataka o „plavoj“ i „zelenoj“ vodi na svakom nivou vodnog ciklusa, od lokalnog, preko riječnih slivova, do globalnog. Ovo treba da uključuje lokalno i autohtono znanje i da se teži interoperabilnosti izvještavanja o podacima.
Takođe treba povećati napore da se uspostave tržišno zasnovana objavljivanja korporativnih vodnih otisaka i ubrza rad na zakonodavnom okviru za obavezno izvještavanje, kako bi se preduzeća usmjerila ka održivim vodnim praksama. Cilj bi trebalo da bude da se jasno pokaže dvostruka materijalnost rizika po vodu koji proizilaze iz poslovanja kompanija, uključujući njihove sopstvene ranjivosti i uticaje njihovog poslovanja na „plave“ i „zelene“ vodne resurse. Preporučuje se da se objavljivanje vode uključi u planove ugljenične tranzicije i da bude sastavni dio izvejštaja o održivosti.
Takođe se moraju razviti načini vrednovanja vode kao prirodnog kapitala kako bi se omogućilo odgovorno upravljanje slatkovodnim ekosistemima, što znači da vlade i sve zainteresovane strane moraju biti u stanju da procjene troškove i koristi povezane sa promjenama u korišćenju zemljišta.
Globalno upravljanje vodama
Neophodno je uspostaviti globalno upravljanje vodama, vrednujući ga kao organizacioni princip i prepoznajući ga kao lokalno i globalno pitanje, ali takođe prepoznajući da je hidrološki ciklus, koji obuhvata „plavu“ i „zelenu“ vodu, zajednički i sistemski izazov.
Krajnji cilj treba da bude uspostavljanje Globalnog sporazuma o vodama koji postavlja jasne i mjerljive ciljeve za uravnoteženje hidrološkog ciklusa i zaštitu svjetskih vodnih resursa, čime se postiže održiva i pravedna budućnost za vodu. Postizanje takvog sporazuma zahtijeva pristup sa više zainteresovanih strana koji pruža jasan akcioni plan, institucionalne inovacije i izgradnju kapaciteta.
Pet gore pomenutih misija pružaju početni okvir za razvoj javno-privatnih partnerstava, uključujući pojedince, crpeći stručnost i uključujući sve sektore i mišljenja, uključujući lokalne zajednice, žene i mlade.
Konačno, voda i njene vrijednosti moraju biti ugrađene u svaki međunarodni sporazum, uključujući one o klimi, biodiverzitetu, močvarama i dezertifikaciji, i sve sporazume UN, sa jasnim ciljevima.