Foto: Novi Glas, Solarna elektrana na krovu Srednjoškolskog centra ‘Vuk Karadžić’ u Loparama
Dok je škola na raspustu, krov radi punom parom i isporučuje energiju sistemu. Plan je da se novac zarađen na taj način u cijelosti stavi na raspolaganje školi.
Piše: Nenad Veličković
Za dobre vijesti nikad nije kasno, pogotovo ako stoje na obećanjima. To je slučaj s programom Otvorenog društva za Zapadni Balkan koji povezuje obrazovanje i ekologiju.
Četiri bosanskohercegovačke škole, tri iz Federacije i jedna iz Republike Srpske, od ove školske godine imaju jedan (jednak) krov – solarni. Solarni paneli povezani su energetskim sistemom, tako da se svaki proizvedeni čisti kilovat, ako se ne potroši u samoj školi, isporučuje elektroprivredi i naplaćuje od nje. Hem ušteda, hem zarada. Tako je u RS-u, Federacija još nema odgovarajuću legislativu.
Iza tvrdih NGO fraza – otpornost na klimatske promjene, učešće lokalnih samouprava u energetskoj tranziciji, energetska demokratija i inkluzivna i pravedna energetska tranzicija – krije se najkonkretnija, ako ne i najinteligentnija podrška školama.
Prije svega, koristi se čista energija. Nema da nastavnici jedno pričaju, a da se drugo događa. Ako je ekologija, nije demagogija. Taj pedagoški aspekt prati i svima vidljiv displej na kojem se u svakom trenutku može vidjeti i pratiti kolika je ušteda za školu u novcu, a kolika pošteda za pluća u CO2. Zahvaljujući tim displejima đaci i nastavnici će vidjeti da paneli proizvode struju čak i dok je sunce skriveno iza oblaka.
U ljetnim mjesecima, dok je škola na raspustu, krov radi punom parom i isporučuje energiju sistemu. Plan je da se novac zarađen na taj način u cijelosti stavi na raspolaganje školi, za svrhe o kojima će odlučiti njeni zaposlenici. U RS-u, u Federaciji su prioritet privatni biznisi na neprivatnim potocima.
Očekivani godišnji prihod ne čini se velik – škola Hasan Kikić u Gračanici računa na 4.500 KM, Vuk Karadžić u Loparama na 6.000 KM, Druga osnovna škola u Živinicama na 5.000 KM, a škola u Klokotnici na 2.500 KM. Ovo, naravno, ako nadležna ministarstva održe datu riječ i novac od uštede za struju vrate u škole.
Sve ukupno je, za četiri škole, koštalo oko 100.000 KM, što znači da bi se uloženo moglo vratiti za šest godina, kad bi entuzijazam aktivista bio prelazan na političare. Sto hiljada za četiri škole ne čini se puno kad se zna da je Grad Sarajevo planirao potrošiti za doček Nove 2025. godine pola miliona! Ili da Elektroprivreda BiH troši preko tri miliona na mobitele, sponzorstva, zakupnine, službena putovanja, reprezentaciju i reklame.
Stvar očito nije skupa, korisna je i pametna, pa je glavno pitanje od koga zavisi ko se i kada i kako može priključiti energetskoj revoluciji. Inicijatori solarizacije škola u Tuzlanskom bazenu nadaju se da će i odgovori na to pitanje biti adut stranaka na predstojećim lokalnim izborima.
(Inače je Tuzlanski bazen izabran za početak programa kao regija najteže pogođena energetskom krizom. Javna je tajna da ne rade svi blokovi termoelektrane, da oni koji rade sve češće iskaču, a da je zagađenje konstantno visoko.)
U poređenju s ovim tuzlanskim iskustvom, sarajevsko trošenje privatno-javnog novca na SAFER-budućnost je očigledno stvar glupa i nekorisna. I tačno pokazuje zašto je lokalna samouprava ok, a provincijalna samovolja nije.