Po starom grčkom vjerovanju, Scila i Haribda bile su dvije grozne nemani, koje su potapale lađe i proždirale mornare.
Scila je imala dvanaest nogu i, na dugačkim vratovima, šest strašnih glava sa tri niza oštrih zuba. Lajala je kao malo pseto i živjela u pećini ispod jednog visokog morskog grebena, oko čijih su se vrhova vijale vječite magle. Svaka lađa plaćala joj je danak – Scila je imala običaj da hvata mornare, po jednog svakom od svojih šest glava, i prebacuje ih na stijene, gdje im je lomila kosti i polagano ih jela.
Nasuprot Scili, nedaleko od nje, ispod stijene na kojoj raste veliko smokvino drvo, živjela je još strašnija neman – Haribda. Ona je tri puta dnevno, uz zastrašujuću riku, uvlačila u sebe, a zatim izbacivala, ogromne količine morske vode, proždirući pri tom brodove, mornare i sve drugo što bi se u vodi i na vodi u tom trenutku našlo. Ko god bi se približio Haribdi, postajao je njena žrtva. Nesrećne moreplovce, koje bi put nanio pokraj te nemani, nije mogao spasti ni sam bog mora Posejdon.
Јedan od rijetkih junaka koji je uspio da prođe između Scile i Haribde bio je glasoviti Odisej. Na svom dugom, desetogodišnjem putovanju u Itaku, posle Trojanskog rata, on je naišao i na te nemani, pošto je prethodno, pored mnogih drugih opasnosti što ih je savladao, odolio iskušenju da se odazove umilnom pjevanju sirena, koje su na taj način mamile i surovo usmrćivale mornare. Po savjetu čarobnice Kirke, Odisej je svojim ratnicima voskom zapušio uši da ne čuju pjesmu sirena i naložio im da njega samog tako čvrsto vežu da se ne može ni maknuti dok opasnost od tih zamamljivih stvorenja ne prođe. Postupajući po Kirkinim savjetima, on je uspio da provede svoj brod između dve još pogibeljnije opasnosti – između Scile i Haribde. Taj dramatačni događaj, kao i cijelo Odisejevo dugo putovanje kući, gdje ga je čekala vjerna supruga Penelopa, opisao je Homer u svom spevu Odiseja.
Ploveći po mirnom moru – pripoveda Homer – Odisej je odjednom začuo silnu huku i ugledao dim. Znao je da je to Haribda, pa je, ohrabrivši svoje mornare, koji su se bili silno prestrašili, naložio da brod usmjere bliže suprotnoj stijeni u uskom tesnacu kroz koji su prolazili. Tako su se približili Scili, koja je sa svojih šest strašnih glava čekala žrtve na koje je Odisej bio spreman. Izvivši dugačke vratove, zgrabila je i proždrla šestoricu njegovih ljudi. Ali ni Haribda u tom trenutku nije mirovala. Počela je da guta morsku vodu, dižući ogromne talase, koji su klokotali oko njene razjapljene čeljusti. Samo dovitljivošću Odisej je uspio da se spase: čvrsto se uhvatio za grane velike smokve dok je strašna neman usisavala njegov brod. Kad je Haribda, uz zaglušujuću huku, izbacila vodu i sa njom dijelove Odisejeve lađe, on je nastavio put, uspjevši da, bez velikih gubitaka, sa svojom posadom, izbjegne dvije pogibeljne opasnosti između kojih se našao.
Legenda o Scili i Haribdi nije nastala bez ikakve veze sa stvarnošću. Scila i Haribda su dvije opasnosti koje su stvarno vrebale pomorce u Sicilijanskom moreuzu kod Mesine (mada ih neki vezuju i za druge geografske prostore, čak i za dalmatinska ostrva). Scila je, u stvari, visoka, strma stijena, a Haribda opasan vrtlog naspram nje. Moreplovci koji bi, na svoju nesreću, naišli na taj vrtlog (Haribdu), bili su bacani na suprotnu stijenu (Scilu) i doživljavali teške brodolome. Za tu opasnost znalo se i u starom vijeku, pa je tako nastala i legenda o Scili i Haribdi. Ona se zadržala sve do naših dana, ne samo u Homerovoj Odiseji nego i u ustaljenom izrazu (biti) između Scile i Haribde, koji označava „položaj kad opasnost prijeti i s jedne i s druge strane, kad se dospijeva sa zla na gore”. Sličan je i izraz prolaziti kroz Scilu i Haribdu, sa značenjem: „nailaziti na velike opasnosti”, kao i proći Scilu i Haribdu, tj. „savladati velike teškoće”.
Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010
