Mnogi ljudi još uvijek vjeruju da su Španjolci pobijedili Asteke upotrebom vojne sile, međutim, ovo je samo djelimično tačno. Asteci su pružili snažan otpor, a prema mnogim istoričarima, bili su i blizu pobjede… Ali Evropljani su osim oružja donijeli nešto mnogo gore sa sobom. Nešto što je iskorijenilo gotovo cijelu populaciju ove kulture iz Južnog Meksika… Evropljani su donijeli bolest. Tačnije, Male boginje.
Prije dolaska Španjolskih osvajača, Asteci su imali izuzetno složen sistem socijalne strukture, obrazovanja, porodice i umjetnosti. Također su imali i bizarne kanibalističke obrede, prinosili su ljudske žrtve i prodavali svoju djecu kao robove.
5. Djeca su morala ići u školu
Dok su Asteci naglašavali da roditelji moraju podučavati svoju djecu, oni su također imali i obvezno javno školovanje za svu djecu. Imali su škole, podjeljene na dječake i djevojčice.
Dječaci iz plemićke klase su imali bolje školovanje. Učili su od sveštenika o istoriji, astronomiji, umjetnosti i politici. Ostali dječaci su uglavnom bili podučavani umjetnošću ratovanja, dok su djevojčice učile zanate poput tkanja, išle na časove kuhanja, kao i ostale slične predmete vezane za brigu oko doma.
4. Asteci su imali unikatan robovlasnički sistem
U ovoj civilizaciji bilo je sasvim normalno i uobičajeno da siromašne porodice prodaju svoju djecu kao roblje. I ne samo to, oni su često prodavali i sebe kao robove. Ali ovi robovi su bili daleko bolje privilegovani od većine robova u istoriji. Oni su se mogli oženiti, imati djecu, svoj lični posjed – pa čak i svoje robove.
Asteci nisu smatrali da posjeduju svoje robove (za razliku od Evropljana iz tog vremena). Rob je mogao prestati biti rob na više načina. Jedan od njih je da stigne do bilo kojeg hrama i tamo se predstavi. Drugi način je da pobjegne od gospodara te da stane na ljudski izmet prije nego ga ovaj uhvati. Ako bi rob pobjegao od gospodara – jedino je gospodaru bilo dozvoljeno da ga ganja i niko mu nije imao pravo pomoći. Na kraju, s obzirom da su imali ličnu imovinu, robovi su mogli i kupiti svoju slobodu.
3. Imali su svoje pismo
Jezik Asteka zvao se N’ahuatl. Njihovo pismo se sastojalo od stotina slikovitih simbola koji su predstavljali svojevrsnu abecedu. Dosta ovih simbola su bile samo jednostavne slike i značenja. Crtež ribe je bila riječ riba, mačke mačka, i tako dalje…
Ove simbole su spajali kao bi stvorili kompleksne rečenice. A takve rečenice su im trebale za vođenje evidencije (što su redovno činili). Ovo pismo je bilo jako teško za naučiti, a uglavnom su sveštenici bili ti koji su znali pisati, iako je dosta ljudi znalo čitati. Asteci su pisali o istoriji i vjerskim obredima. Vodili su evidencije o porezima, a također su pisali i poeziju. Prvo su književnici skicirali obrise ugljenom, a zatim su se te skice bojile jarkim bojama dobijenim iz povrća, minerala, kukaca i školjki.
Asteci su također imali i svoje knjige (Kodeksi). Knjige su bile duge trake papira naboranog kao harmonika. Na svakom kraju trake je komad drveta koji je služio kao korica. Papir su pravili od kože jelena ili kore drveta.
2. Cijenili su umjetnost i bavili se sportom
Umjetnost Asteka je prvenstveno bila zastupljena u religiji. Svojim umjetničkim radovima uglavnom su odavali počast bogovima. Pored toga, umjetnost je korištena za pisanu komunikaciju, kao i odavanje počasti velikim ratnicima. (Slika iznad: Dvoglava Astečka Zmija)
Pravili su kipove od kamena, od zelenog žada ili od providnih kristala. Za ovakve poduhvate koristili su jednostavne alate izrađene od drveta, kamena i kosti. Glinu su oblikovali rukama, a također su i ukrašavali glinene vrčeve. Od perja su pravili odjeću za plemiće i kraljeve, a na primjer, kapa kralja Montezume II napravljena je od perja čak 250 različitih ptica!
Asteci su se također bavili i timskim sportovima, posebno popularna igra zvala se Ullamaliztli. Igra u kojoj se koristila gumena lopta, što je prilično napredan koncept za to vrijeme. Cilj igre bio je da se lopta probaci kroz mali prsten od kamena. Lopta nije smjela dodirnuti tlo, a igrači su je mogli dotaketi samo glavom, laktovima, kukovima i koljenima.
1. Asteci su prinosili ljudske žrtve
Ljudske žrtve bile su sastavni dio religije Asteka, kao što je bio u mnogim drugim društvima u Novom svijetu, uključujući i Maye. Jedno od središnjih uvjerenja Asteka bilo je da je Huitzilopochtliu, bogu Sunca, potrebna stalna hrana u obliku ljudske krvi. Žrtvovali su se uglavnom ratni zarobljenici, a nije bila rijetka pojava da neko i volontira, jer se ovo smatralo kao vrhunac plemenitosti i časti.
Izvješća koja su prenijeli španjolski osvajači i drugi europski promatrači pokazuju da su ljudske žrtve u svijetu Asteka bile masovne. Prema španjolskim izvorima, do 20.000 ljudi bilo je osuđeno na smrt prilikom jedne ceremonije posvećene Templo Mayor-u (Veliki Hram) u Tenochtitlánu. Međutim, neki istoričari tvrde da su takva izvješća bila pretjerana kako bi španjolci mogli opravdati osvajanje.
S druge strane, antropolog po imenu Michael Harner ima sasvim drugu ideju. Harner procjenjuje da se oko 20.000 ljudi ritualno žrtvovalo svake godine. Ljudi koji su se žrtvovali često su bili i pojedeni, kao dio rituala. Harner predlaže teoriju da je cijela stvar žrtvovanja ljudi bio samo paravan, jer nisu imali dovoljno mesa i hrane da se prehrane. Iako nije sigurno da su Asteci jeli jedni druge zbog nedostatka hrane, kako Harner predlaže, dokazi kanibalizma su očigledni. Na mnogim skeletima koji su nedavno otkriveni pronađeni su tragovi kidanja, noževa, otisaka zuba i kuhanja.