Foto: Profimedia/Film Stills/Image Capital Pictures
Nije neobično za blizance da imaju posebnu vezu. Ta veza, sa potencijalom za telepatiju, decenijama se posmatrala, proučavala i o njoj se spekulisalo. U većini slučajeva, završavanje rečenica ili nošenje iste odjeće izgleda bezopasno. Međutim, za Džun i Dženifer Gibons takve navike su se pokazale kao početak mučnog života koji se na kraju završio tragedijom.
Od najranijih dana života bliznakinje su se izolovale od spoljnog svijeta i postale poznate kao “Tihi bliznaci” zbog odbijanja da razgovaraju sa svima, osim jedna sa drugom.
Dok su se njihovi voljeni (i psiholozi) borili da shvate njihovo unutrašnje djelovanje, njihovi životi su se pretvorili u zločin, pritvor i mrak.
Normalnost je nastupila tek kada je jedna od bliznakinja umrla.
Početak života
Džun i Dženifer rodile su se u vojnoj bolnici u Jemenu 1963. godine. Njihovi roditelji Obri i Glorija bili su porijeklom sa Barbadosa.
Ubrzo nakon rođenja porodica se preselila u bazu u Lintonu u Jorkširu, gdje su djevojke odrasle. Dok su njihovi prvi mjeseci protekli srećno, roditelji su se zabrinuli kada djevojčice nisu uspjele da ispune jezičke osnove koje se očekuju u njihovim godinama.
Kako je vrijeme prolazilo, one su slobodno komunicirale jedna sa drugom i sa svojim lutkama, ali su odbijale da razgovaraju sa strancima. Ova dinamika se produbila kako je privatni jezik učvrstio njihovu neraskidivu vezu. Vjerujući da je u pitanju ubrzana verzija Bajanovog jezika (kreolski jezik kojim govore ljudi na Barbadosu), čak ni njihova bliska porodica ili prijatelji nisu mogli da razumiju dijalekt.
Školovanje
Škola je donijela dodatne probleme bliznakinjama koje su bile maltretirane zbog njihovog čudnog ponašanja. Pažnju nije privlačila samo poteškoća sa govorom, već su bila i jedina tamnoputa djeca u osnovnoj školi.
Do 1974, kada su bliznakinje imale 11 godina, porodica se opet preselila u Pembrukšir zbog očevog posla. Međutim, zlostavljanje djevojčica se nastavilo. To je samo produbilo zavisnost jedne od druge i u znak odmazde, odbile su da čitaju ili pišu. Takođe su razvile i druge osobenosti kao što je preslikavanje ponašanja.
Medicinsko ispitivanje
Uprkos njihovim čudnim navikama, tek kada je ljekar po imenu Džon Ris posjetio školu 1974. godine, izgledalo je da je neko zainteresovan za rješavanje problema koji stoje iza njihovog ponašanja.
Dajući vakcinu protiv tuberkuloze, prijavio je da su djevojčice neobično nereaktivne, a njihovo ponašanje opisao je kao “slično lutkama”. Djevojčice su upućene bezbrojnim dječijim psiholozima, ali niko nije uspio da prekine njihovu tajanstvenu tišinu.
Nakon posjete specijalistima, djevojčice su prebačene u Istgejt centar za specijalno obrazovanje – ali nova škola se malo promijenila i one su ćutale tokom terapije.
Međutim, u februaru 1977. logoped po imenu En Treharn je po prvi put uspjela da stekne uvid u njihov svijet. Djevojke su pristale da Treharn snimi njihov dijalog kada su ostale same zajedno.
Ovo je predstavljalo neobičnu dinamiku između djevojaka gdje je En imala osjećaj da je Džun željela da govori slobodno, ali da ju je Dženifer primorala da to ne učini. En je izvijestila da joj je palo na pamet da je Džun bila posjednuta svojom bliznakinjom.
Razdvajanje
Na kraju je odlučeno da bi djevojčicama bilo bolje da se razdvoje sa nadom da će im to omogućiti da se razviju kao pojedinci – što je samo pogoršalo stvari i naglasilo stepen njihove zavisnosti.
Džun je potpuno prestala da se kreće, nedjeljama je ležala nekomunikativno u krevetu, nesposobna da funkcioniše bez svog blizanca pored sebe. Kada je postalo jasno da im je još gore kad su razdvojene, konačno su ponovo ujedinjene u Istgejtu i seljenja između različitih institucija.
Njihovo ponašanje nije pokazivalo znake promjene kako su dostigle adolescenciju i, nakon što su se ponovo ujedinile, povukle su se dalje u sebe. Čak su prestale da razgovaraju sa roditeljima i samo povremeno su pisale svojoj mlađoj sestri Rouz.
Iako su članovi osoblja rekli da su mogli da osjete da je veza “kontrola” ili “posesivnost”, često nisu mogli da dešifruju koji blizanac ima moć. Drugi članovi osoblja su rekli da su međusobno komunicirale pokretima očiju kada su drugi ljudi prisutni.
Novinarka i aktivistkinja za mentalno zdravlje Mardžori Volas postala je posebno zainteresovana za bliznakinje i počela je da ih upoznaje.
Njihovu vezu opisala je kao “zlokobnu igru iz djetinjstva koja je izmakla kontroli”. Rekla je da su bliznakinje razvile “rituale” između sebe u kojima će odlučiti koja će sestra prva da diše – a drugoj nije bilo dozvoljeno da diše dok prva ne udahne.
Zapisi u dnevniku
I pored ćutanja, djevojke su imale bogat maštovit svijet koji su izražavale kroz kreativno pisanje. Stranicu za stranicom, punile bi knjige svojim najdubljim mislima.
Džun je čak i sama objavila roman pod nazivom “Pepsi Cola Addict”, o učeniku kojeg je zavela učiteljica.
Zapisi u dnevniku čak otkrivaju kako su razmišljale jedna o drugoj. U jednom uznemirujućem zapisu u dnevniku, Dženifer je napisala: “Postale smo fatalni neprijatelji u očima jedne druge”, opisujući svoje sestre kao “lice bijede, prevare, ubistva”.
Džun je svoju sestru opisala kao “tamnu sjenku” iznad nje.
Volas je počela da istražuje njihove ranije dnevnike, koji su otkrili duboko ukorijenjeni prezir jedne prema drugoj. Uprkos njihovoj prividnoj privrženosti, veza je postala privatno iskrivljena da bi stvorila sve veći strah od druge.
Život u zločinu i pritvoru
Do 1981. godine, djevojke su otkrile piće i drogu, što je dovelo do toga da njihovi životi dodatno skrenu sa kolosjeka.
U oktobru te godine, krenule su u petonedjeljni pohod počinivši vandalizam, provalu, pa čak i podmetanje požara – uhvaćene su u pokušaju da zapale Tehnički koledž Pembrokšir.
Sljedeće godine su se izjasnile krivim po 16 tačaka, ali umjesto zatvorske kazne, bliznakinje su prema Zakonu o mentalnom zdravlju poslate u bolnicu Brodmur.
Tokom 11 godina pritvora, djevojke su nastavile da pišu u svoje dnevnike, dajući ljudima oko sebe uvid u njihov svijet. Uslovi u instituciji bili su drugačiji od onih u kojima su bliznakinje bile ranije i pisale su o svojoj čežnji za bjekstvom.
Jedan zapis u dnevniku od Dženifer sugeriše da je čeznula da bude sama, ali nije bila sigurna da li bi mogla da preživi bez Džun, tvrdeći da njeno srce “kuca samo kada je Dži u blizini”.
Kako su godine prolazile, Džun i Dženifer su nekoliko puta pokušale da obezbijede njihovo puštanje na slobodu – čak je, navodno, jednom prilikom pisala kraljici i kancelariji unutrašnjih poslova – ali njihove žalbe su bile neuspješne.
Na kraju su počele malo da se otvaraju i ušle u neku komunikaciju sa bolničkim osobljem, shvatajući da je to njihova karta za izlazak iz ustanove.
Volas je nastavila da se sastaje sa njima i otkrila je da ih je njena upornost ohrabrila da se polako otvore.
Međutim, zbog teških ljekova, sve su manje pisale u bolnici.
Tragična smrt
Godine 1993, uz Volasovo zagovaranje, donijeta je odluka da se djevojke prebace u ustanovu nižeg obezbjeđenja bliže njihovoj porodici. Ali 9. marta, kada su ušle u kombi da odu u svoju novu “kuću”, osoblje je primijetilo da Dženifer izgleda veoma slabo i da joj nije dobro.
Odvezena je u bolnicu ali je nažalost preminula istog dana u 18:30 sati. Imala je 29 godina. Obdukcija je otkrila da ima nedijagnostikovani miokarditis, što je upala srca.
Nakon tragične smrti sestre, Džun je ostala u ustanovi još godinu dana, prije nego što je puštena i dozvoljeno joj da ponovo izgradi novi život.
Nakon što je relativno dobro upoznala djevojke, Volas je tvrdila da su počele da vjeruju da jedna od njih mora da umre da bi druga mogla da preživi.
Napisala je da je tokom intervjua Dženifer rekla da je odlučila da umre kako bi Džun mogla da živi normalnim životom.
Mardžori je posjetila Džun nekoliko dana nakon Dženiferine smrti i izjavila da je iznenađena kako se Džun držala.
Rekla je da joj je Džun rekla da pati od nezamislive tuge zbog gubitka sestre, dok je bila zahvalna za “slobodu” koju joj je Dženifer dala.
Do 2008. objavljeno je da je Džun živjela miran život u blizini svojih roditelja u zapadnom Velsu, nakon što se ponovo pridružila društvu. Navodi se da se ne može porediti sa djevojkom koja je provela prvih 30 godina svog života ne razgovarajući ni sa kim osim sa svojom bliznakinjom.
Sestra djevojčica Greta je 2016. govorila o pritvoru Džun i Dženifer, za koji je rekla da je imao razorne posljedice po porodicu.
Pjesma koju je napisala Džun ugravirana je na Dženiferinom nadgrobnom spomeniku: “Jednom nas je bilo dvije. Nas dvije smo napravile jednu. Više nismo dvije”.
Uskoro stiže film snimljen o životu sestara.
Izvor: Telegraf.rs
