Foto: Google
Često zvani polarni ili bijeli, arktički vukovi naseljavaju arktičke regije Sjeverne Amerike i Grenlanda i zahvaljujući njihovoj izolovanosti, ne prijeti im lov i uništavanje staništa kao njihovim južnim srodnicima.
Bijeli vuk je životinja krajnjeg sjevera, koja čitav život provodi iznad sjeverne linije drveća u arktičkoj tundri. U pitanju je vrsta sivog vuka i najmanje je ugrožena od svih populacija sivog vuka i njegovih podvrsta, jer žive u izolovanim regionima koji ih rijetko dovode u kontakt ili sukob sa čovjekom. Preživljavaju na nekim od najhladnijih mjesta na planeti i kod njih su uočljive brojne anatomske, bihejvioralne i fiziološke adaptacije koje im omogućavaju da to uspješno čine, piše Petmagazin.
Izgled
Bijeli vukovi imaju srazmjerno manje uši u poređenju sa drugim sivim vukovima, što znači da je manja površina preko koje gube toplotu u odnosu na veće uši njihovih južnijih rođaka. Dlaka je uvijek gusta i veoma je dobar izolator, svijetle je boje, često gotovo bijele, mada kod nekih može biti i prilično siva. Postoje unutrašnji i spoljašnji slojevi krzna. Poddlaka je kraća i mekanija i služi kao izolator, a dlaka na površini je otporna na snijeg i vodu, te kako vrojeme postaje hladnije tako ona postaje gušća.
Zajedno sa mnogim drugim životinjama, uključujući i domaće pse, u šapama arktičkih vukova postoji „mehanizam” koji ih održava na nižoj temperaturi od ostatka tijela, tako da se gubitak toplote kroz ovaj ekstremitet u dodiru sa zemljom minimizira. Krv koja ulazi u šape koristi se za zagrijavanje krvi koja odlazi iz njih, što sprečava hlađenje centralnog dijela tijela gubitkom toplote na ekstremitetima. Slični mehanizmi se nalaze u stopalima ptica kao što su patke i pingvini.
Love u čoporima veće životinje, poput karibua, a kada im se pruži prilika, love tuljane i druge ptice gnjezdarice i manji plijen, poput arktičkih zečeva. Najčešće formiraju grupe od dva pa do 20 jedinki, ali umiju i da budu sami, u zavisnosti od količine i vrste plijena koji im stoji na raspolaganju. Ova podvrsta je nevjerovatno izdržljiva i u divljini žive od sedam do 10 godina.
Mužjaci uglavnom teže između 34 – 46 kg, a ženke između 36 – 38 kg.
Stanište
Žive u arktičkim staništima, na veoma niskim temperaturama, sa zaleđenim tlom i mnogo snijega tokom većeg dijela godine. Staništa u tundri imaju velika, otvorena prostranstva bez ikakve vegetacije, i budući da je zemlja trajno zaleđena, umjesto da kopaju brloge, arktički vukovi traže sklonište u pećinama i stijenama. Malo se zna o kretanju arktičkih vukova, uglavnom zbog klime. Jedini period u kojem migrira je tokom zime kada je potpuna tama 24 sata. Zbog ovoga predstavljaju najstabilniju podvrstu vuka. Međutim, to ne znači da se ne suočavaju sa opasnošću, jer klimatske promjene utiču na Arktik i primarnu vrstu plijena i stanište.
Foto: Google
Komunikacija
Međusobno komuniciraju na razne načine – imaju bogat rječnik vizualnih znakova kojima prenose raspoloženje i namjere. Suptilne promjene položaja repa i ušiju, ugla tijela i glave, uspostavljanje i prekidanje kontakta očima i izraza lica su samo neke. Na primjer, pokreti repa povezani su sa raznim osjećanjima: ljubaznost, agresivnost, strah, status, socijalna napetost, prijetnja i potčinjavanje prenose se preko položaja repa.
Razmnožavanje
Poput sivih vukova, arktički se pare doživotno i žive u socijalno složenom čoporu kojim dominira alfa par. Obično se ne razmnožavaju dok ne stvore sopstveni čopor. Nakon parenja, koje se dešava u martu/aprilu, ženka je trudna 63 dana i rađa pet ili šest mladunaca. Porađa se u pećini ili kamenjaru, a mladunci ostaju u ovoj jazbini dok ne napune 3-6 nedjelja. Mladunci su potpuno odrasli kada napune osam mjeseci, ali ostaju s majkom nekoliko godina.
Foto: Google
Zoo–vrt
U zoološkim vrtovima ovi vukovi se mogu držati samo u odgovarajućim uslovima. Obično žive u vrlo hladnim staništima, pa samim tim mogu da žive samo u okruženju sa kontrolisanom temperaturom. Čuvari zoološkog vrta daju im na raspolaganje velike zatvorene prostore i dovoljno prostora za vježbanje. Budući da su društvene životinje, moraju živjeti u malim čoporima. Čuvari ih takođe hrane komercijalno proizvedenim mljevenim mesom napravljenim posebno za mesojede u zoološkim vrtovima i velikim kostima za žvakanje.
Impuls/petmagazin