Upotreba pilota samoubica u Japanu tokom Drugog svjetskog rata izgledala je kao izraz tradicionalnih ratničkih vrijednosti odanosti i požrtvovanosti. Ipak, bila je to zapravo očajnička vojna taktika čiji je cilj bio da se na najbolji mogući način iskoriste neiskusni piloti.
Priručnik za obuku sastojao se od jednostavnih uputa, pogodnih za potpune početnike. Sadržavao je podsjetnike da pilot treba “voziti ravno po pisti” prilikom polijetanja te da treba ukloniti osigurač s bombe koju su avioni nosili. Ustrašenim pilotima savjetovano je da se pomokre, budući da je od ključne važnosti bilo njihovo “staloženo prosudivanje”. Posebno kad je njihov glavni zadatak bio da avion nakrcan eksplozivima zabiju ravno u neprijateljski ratni brod .
Američkim mornarima koji su doživjeli napad japanskih kamikaza tokom Drugog svjetskog rata bilo bi teško povjerovati da ti piloti nisu imali borbenog iskustva. Ipak istina je da su gotovo sve kamikaze bili piloti početnici koji su provodili očajnički plan vojske kojoj su naneseni poražavajući gubici. U jesen 1944. bilo je jasno da japanske snage gube rat na Tihom okeanu. Prilikom jedne bitke kod Saipana stradalo je toliko pilota da su je Amerikanci nazvali “Marianas Turkey Shot” (“Dječija igra kod Marijanskih otoka”).
I dok su saveznici nezaustavljivo napredovali prema Japanu, Filipini su postali ključno bojno polje. Kada bi otoci pali u savezničke ruke, postalo bi polaznička tačka za napade na japansko kopno. Japan nije bio u položaju da vodi konvencionalan rat. Nisu imali dovoljno iskusnih pilota, a nisu ni mogli priuštiti 100-dnevnu obuku koliko je potrebno da početnici steknu određenu letačku rutinu. Obuka je trajala samo 25 dana, što je značilo da su mladići jedva znali letjeti i ni izdaleka nisu bili sposobni ratni piloti. Zbog toga nisu bili dosljedni borbama u zraku sa američkim pilotima. Japanski instruktori letenja povezivali su svoje učenike s “trešnjinim cvatom” – bili su divni no nije se očekivalo da će dugo trajati. Viceadmiral Takijiro Onishi bio je prvi koji je predložio samoubilačke letove bombardera kao ratnu taktiku. Japanska mornarska glavna komanda uvjerila je sama sebe da su iscrpili sve druge mogućnosti. Logika rata nalagala je da zračno borbene vještine nisu potrebne ukoliko jedan jedini avion natovaren eksplozivom može neprijatelju nanijeti veliku štetu.
Ratna oprema
Vezanje šala hachimaki postao je sveti dio priprema kamikaza. Nosili su šalove oko glave, baš kao i samuraji tokom borbe, kako im znoj ne bi ulazio u oči.
Samoubilačke eskadrile službeno su se nazvale Tokkatai “specijalne napadačke eskadrile”, odnosno skraćeno Tokko.
U svijetu su poznate pod drugim nazivom: kamikaze. Riječ kamikaza znači “božanski vjetar”, a odnosi se na jedan događaj iz japanske historije kada je 1291. godine mongolsku napadačku flotu uništio tajfun. Japanska glavna komanda nadala se da bi mladi piloti koji su sad preuzeli to ime mogli na sličan način promijeniti japansku ratnu sreću.
Samuraji na nebu
Nastojanja da se razumiju kamikaze često naglašavaju utjecaj japanske samurajske tradicije na pilote. Ti srednjovjekovni ratnici bili su vezani za soje gospodare strogim zakonom koji im je nalagao poslušnost a nazivao se bushido. Služiti feudalnom gospodaru bila je svrha samurajeva života. Ratnici su se obavezivali na nepokolebljivu disciplinu i odanost do smrti.
Piloti kamikaze svojoj zemlji i porodicama prikazivani su kao samuraji modernog doba, koji su žrtvovali vlastite živote kako bi zaštitili svog gospodara, odnosno cara. Njihove zadaće prikazivane u svijetu tradicije bushida. Taj plemeniti prikaz kamikaza svidio se mnogim japanskim pilotima. Neki koji nisu odabrani za samoubilačke misije bili su očajni i preklinjali su svoje zapovjednike da ih odaberu. Drugi su pisali pisma vlastitom krvlju kako bi dokazali spremnost da žrtvuju svoje živote. Ipak ne postoji prava paralela između samuraja i kamikaza. Samuraji su bili elitna skupina, većina ih je bila rođena za taj uzvišeni poziv i svi su prošli višegodišnju obuku u borilačkim vještinama. S druge strane, kamikaze su bili mladi piloti koji su se prijavili za tu zadaću neovisno o rasnoj dobi ili kulturi.
Odjednom je svako mogao postati samuraj, samo ako je bio spreman umrijeti.
Na cilju
Kamikaza zabija svoj avion u palubu broda USS Missouri. Kako bi napravili najveću moguću štetu, piloti su naučili koje osjetljive dijelove broda trebaju gađati.
Polijetanje
Prvu eskadrilu kamikaza okupio je viceadmiral Onishi iz redova 201. avionske skupine na Filipinima. Poručnik Yuiko Seiki, kome su bile 23 godine, obaviješten je da će sam Onishi predvoditi prvi napad. Prema jednoj priči, Seiki je, kada je čuo vijest, pognuo glavu i rekao: “Preklinjem vas da mi povjerite tu zadaću”. Priručnik za obuku pjesničkim stilom opisuje šta je mogao očekivati da će se na kraju dogoditi:
Nalaziš se dva do tri metra od cilja. Jasno vidiš cijevi neprijateljskih topova. U tom trenutku vidiš lice svoje majke.. nije nasmijano niti uplakano – već njeno uobičajeno lice. Možda čuješ i posljednji zvuk, poput razbijanja kristala.
Uložen je popriličan napor kako bi se osiguralo da svaki napad bude važan. Pilotima je rečeno da, ukoliko ne uspiju prići ratnom brodu pod određenim uglom, ne smiju uzaludno uništiti avione već se trebaju vratiti u bazu. Plemenito žrtvovanje nije imalo smisla ukoliko se njime nije mogao ostvariti cilj, a to je bilo zaustavljanje američkog napredovanja. Ipak otprilike četiri do pet samoubilačkih aviona oboreno je prije nego što su stigli do cilja.
25. oktobra 1944. uz obalu filipinskog otoka Samara, američke ratne brodove prvi su put napali samoubilački bombarderi. Samom Sekiju pripisane su zasluge za napad, koji je uzrokovao potonuće pratećeg nosača aviona USS st. Lo. Kad je potvrđeno da je ova strategija efikasna, japanska vrhovna komanda osmislila je nove razorne načine na koje ju je moglo primijeniti. Maleni avioni koji su se nazivali ohka (cvat), a koji su bili zapravo bombe sa pilotom, pričvršćeni su za veće avione koji bi ih potom prevezli do zone borbenog djelovanja i ispustili ih na zadane ciljeve.
Načelo kamikaza iskorišteno je i u pomorskom ratovanju. Ispod površine mora torpeda kojima su upravljali ljudi, tzv. kaiteni (“okretanja neba”), usmjeravana su prema podmornicama i ratnim brodovima. Na taj način je usmrćeno 3000 savezničkih vojnika i potopljeno je 120 brodova, a poginulo je više od 7000 japanskih pilota.
Psihološko djelovanje takvih napada na saveznike bilo je razorno. Američki vojnici koji su se vratili kući s Tihog okeana nisu smjeli niti spomenuti kamikaze sve do ljeta 1945. zbog straha da bi mogli demoralizovati trupe. Ali oni koji su doživjeli strašnu stvarnost napada kamikaza imali su trajan ožiljak u sjećanju. Mornar koji je plovio na ratnom brodu USS Essex prisjetio se:
Činilo se da se približava vrlo sporo. DImio se, ipak niko ga nije mogao oboriti. Kada je udario, skočio sam u komandirovu sobu. Nakon eksploziije izašao sam na palubu, a volio bih da nisam. Svi ti poginuli ljudi, većina je bila spaljena.
Posljednja pisma kući
Prije leta, piloti kamikaze pisali su posljednja pisma svojim porodicama. Mnoga od njih bila su standardiziranog oblika, a u njima su se odbacivali nostalgični osjećaj i naglašavala veličina njihovih djela. Neka su izražavala i nadu i vjeru da će njihov čin omogućiti da njihova imena budu ispisana u dvoranama hrama Yasukuni u Tokyju, komemorativnom centru za Japance poginule u ratu. Jedan je pilot napisao svojoj malenoj djeci: Nemojte zavidjeti drugoj djeci na njihovim tatama. Vaš je tata… postao bog i uvijek vas gleda. Ali iza tih ustaljenih fraza osjeća se nastojanje da prihvate svoju groznu situaciju. Goro Nagmine prisjetio se kako se osjećao u noći uoči zadatka:
Govorio sam sebi: “znači spreman si?”, a jedan dio mene odgovarao je: “Jesam! Spreman sam krenuti!”, dok jedan drugi dio mene nikad nije prestao vikati: “Ne želim umrijeti!”
Pošto su završili svoja pisma, piloti su ostavljali svoju imovinu. Preko nje bi se polagao komad papira s imenom vlasnika i izrazom “pokojni” ispisanim pokraj imena. Potom su bili spremni za polijetanje.
Vrhunski pilot carske mornarice aburo Sakai poslije rata izjavio je kako nije vjerovao da su se svi dobrovoljci uistinu sami prijavili:
…oni koji su im izdavali zapovijedi ohrabrivali su ih, lagali su. Saki se pilot dobrovoljno prijavio za kamikaze? “Ja idem! Ja idem! Ja idem!”. Jesu li svi to rekli? To je laž! Niko ne želi umrijeti. Ali kada bi pilot dobio zapovijed, svi smo bili vojnici. Išli bismo. I išli smo.
Uz sve žrtve kamikaza, Japanci se nisu mogli suprotstaviti nuklearnome ratu. Nakon bombardiranja Hiroshime i Nagasakija, car Hirohito objavio je kapitulaciju Japana 14. augusta 1945.
Onishi se smatrao odgovornim za neuspjeh časnoga žrtvovanja njegovih pilota, čime je ukaljao svoju čast. Počinio je harakiri, rasporivši svoju utrobu vlastitim mačem.
Izvor: samo zanimljivosti.blogspot