 ili Saami, kako se sami nazivaju, slobodno krstare tim šumovitim i krševitim krajevima. Jedina volja koju poštuju i slijede jest volja njihovih stada sobova.){kind=link}
Visoko na europskom ledenom sjeveru, gdje polarni krug siječe najsjevernije krajeve Norveške, Švedske, Finske i Rusije, prostire se Laponija. To je zemlja čiji narod ima vlastiti jezik i kulturu, ali ne i državu. No, to im ne smeta jer Laponci (na švedskom: nomadi) ili Saami, kako se sami nazivaju, slobodno krstare tim šumovitim i krševitim krajevima. Jedina volja koju poštuju i slijede jest volja njihovih stada sobova.
O prošlosti Laponaca ne znamo mnogo. Arheolozi su zaključili da su se Laponci u Skandinaviju doselili s prostora Urala na kraju ledenog doba, prateći krda divljih sobova koja su se povlačila na sjever, usporedno s povlačenjem leda. Još otad Laponci prate sobove. Tisuće godina bavili su se samo lovom na te velike jelene, i to uz pomoć kopalja, toljaga i zamki. Promjena se zbila oko 400. godine p.n.e. kada se u sjevernoj Europi pogoršala klima, a to ih je navelo da se prihvate pripitomljavanja sobova. Naime, lovom više nisu mogli osigurati dovoljno hrane. Tako su od lovaca nastali pastiri. Svaka obiteljska skupina, zvana site, pripitomila je vlastito stado sobova s kojim je putovala u potrazi za ispašom, slijedeći promjene godišnjih doba. Godišnji kalendar Laponaca ravna se prema seobama sobova – tako laponska godina ima čak osim umjesto četiri godišnja doba!
U proljeće, ljeto, jesen i zimu oni žive manje-više na jednome mjestu. No, u međurazdobljima neprekidno su u pokretu. Prva godišnja seoba počinje početkom proljeća – u svibnju! Obićno se zajedno seli nekoliko obitelji i njihovih stada. Tako si mogu bolje pomagati na dugom putu jer svaka skupina prosječno vodi čak 1500 sobova! Kada stado zastane radi odmora, obitelji postavljaju šatore, zvani kati, koji su načinjeni od gruboga navoštenog platna. Svaki posjetitelj i putnik može ući u šator bez poziva jer naći zaklon na Arktiku često je pitanje života i smrti.
Ni na jednome mjestu Laponci ne borave dugo jer se ženkama sobova žuri. Njihov su cilj planine na sjeveru Laponije gdje se tele. Čim tamo stignu, otele se, a stado tada treba još bolje čuvati jer su polarnom vuku, glavnom neprijatelju sobova, telad najdraži plijen. Kada otopli, Laponci sagrade drvene platforme, zvane luovo, na kojima ostavljaju tešku zimsku krznenu odjeću i dio putnih zaliha. Stvari mogu potpuno bezbrižno ostaviti jer je među Laponcima krađa gotovo nepoznat pojam. Kada telad ojača, krenu još dalje na sjever gdje site imaju svoje kolibe u kojima provode ljeto. To su građevine od busenja i debela sloja mahovine koja se kao toplinski izolator slaže preko drvenih greda prepletenih brezovom korom. Hladni vjetrovi ne mogu propuhati tu genijalno sagrađenu kuću bez ijednog čavla.
Zimske utke i svadbe
Obitelj je Laponcima temelj i smisao života. Žena je neprekidno zaposlena: peče kruh, koji je osnovna laponska hrana ili tka. Da bi se majka mogla baviti brojnim poslovima, o djeci se često brine posebno izvježban obiteljski pas dadilja. Dolaskom ljeta dan postaje sve dulji sve dok ne počne trajati puna 24 sata. To ‘ponoćno sunce’ dobro dođe Laponcima jer je ljeto kratko, a oni imaju mnogo posla: beru jestive biljke te love i suše ribe. Ipak, većina poslova vezana je uz sobove jer od njih Laponci žive. Od njih dobivaju većinu hrane, a za odjeću je najbitnija sobova koža. Od kože prave i jake i udobne čizme koje su vječno pokretnim Laponcima toliko važne da se pri susretima pozdravljaju i pitaju: ‘Kako vaše noge?’.
Arktičko je ljeto kratko i kada se počne približavati njegov kraj, sobovi postanu nemirni, a to je znak za povratak na jug. Stada se vraćaju istim putem kojim su i došla. Nakon dolaska u južne nizine Laponci sobove zatvaraju u korale gdje uz pomoć lasa razdvajaju obiteljska stada. Kada je odabir završen, Laponci se sele u stalna zimska boravišta. Tada idu i u gradove, na tržnice, gdje prodaju sobove, rukotvorine te se opskrbljuju za zimske dane. Priređuju utrke sobovskih saonica, a zima je i doba za ženidbu, stoga se tada po cijeloj Laponiji razliježe zvuk zvona. Tako taj plemeniti nomadski narod, odan životu predaka, čeka da im novo godišnje doba donese poziv visokih planina. Kada mu se velika stada sobova ponovno odazovu, slijedit će ih i njihovi gospodari.