Ako bismo uzrečicu „otići na kraj svijeta“ htjeli doslovno protumačiti, za takvo putovanje nema boljeg mjesta od Uskršnjeg otoka
Piše: Slobodan Horvatić
Ako bismo uzrečicu „otići na kraj svijeta“ htjeli doslovno protumačiti, za takvo putovanje nema boljeg mjesta od Uskršnjeg otoka, u svijetu poznatijim pod nazivom Rapa Nui, ili u španjolskoj varijanti – Isla de Pascua.
Udaljen čak 3600 kilometara od obale Čilea kojem administrativno pripada, ovaj maleni otočić, vjerojatno zbog izoliranosti u južnom Pacifiku nazivan i „Pupak svijeta“ ( Te Pito o te Hueca ) ili „Oči koje gledaju nebo“ ( Mata ki te rangi ), jedna je od navećih misterija za povjesničare i arheologe. Otok je nazvan uskršnjim jer su se nizozemski moreplovci, kao prvi Evropljani, tamo iskrcali na Uskršnji ponedjeljak 1722.
Otok je građen od vulkanskog kamena i ima nekoliko vulkanskih kratera ( Terevaka, 600 m) trokutasta je oblika, dužine dvadesetak kilometara i površine svega 165,5 km2. Veća naselja su Hanga Roa i Vaihu. Današnje stanovništvo uglavnom se bavi ribarenjem i ovčarstvom, u novije vrijeme je turizam u znatnom porastu. Nema vodenih tokova niti šumskog pokrova, iako se pretpostavlja da je nekada bio djelomično šumovit. Jedna od pretpostavki je i da su šume nestale usljed erozije tla zbog pretjerane sječe, što bi mogao biti razlog prve šokantne demografske katastrofe u povijesti ovog intrigantnog otoka. Druga je poznatija; peruanski trgovci robljem sredinom 19. stoljeća odveli su tisuće muškaraca na plantaže šećerne trske. Petnaestorici preživjelih ipak je uspjelo vratiti se iz ropstva nakon brojnih protesta misionara i diplomacije.
Rapa Nui je najpoznatiji po monumentalnim kamenim kipovima razmještenim duž čitave obale.
Porijeklo kipova, kao i prastanovništva, uglavnom je nepoznato i nerazjašnjeno; ne zna se pouzdano tko su, odakle su došli, te zašto i kako su napravili više od 600 ogromnih kamenih kipova ljudskih figura, kako su ih postavili i kako su manipulirali ovim grdosijama.
Pretpostavlja se da je naseljavanje započelo u 7. stoljeću s područja Polinezije. Kipovi imaju podosta sličnosti s polinezijskim, a zapadni polinezijski otoci su bliži od obale Južne Amerike.
No, postoje i teorije da su Uskršnji otok najprije naselili prastanovnici južnoameričkog porijekla. Jedan od dokaza je krumpir koji se nije mogao prirodnim putem prenijeti do otoka. Norveški arheolog Thor Heyerdal jedan je od najpoznatijih pobornika ove teorije. Sa svojom čuvenom splavi Kon-Tiki zaplovio je od obale Perua do istočnih otoka Polinezije kako bi dokazao da su ljudi iz Južne Amerike mogli doći do Uskršnjeg otoka.
Kuriozitet vezan uz prehranu i običaje otočana su čigrina jaja. U oskudici, bez šume i vodenih tokova, jaja su bila jedan od najvažnijih izvora bjelančevina. Naime, otok je ljetno stanište pacifičke čigre Manu Tare. Krajem ljeta, što je na Uskršnjem otoku početak proljeća, ove „morske lastavice“ prevaljuju dug put i gnijezde se na otoku i nekoliko sićušnih otočića u blizini. Nekada je najveća svetkovina bila upravo prilikom dolaska prvih čigri, a održavalo se i tradicionalno plivačko natjecanje do otočića Motu Nuia. Zadatak je bio doplivati do otočića, pronaći čigrino jaje, vezati ga na čelo i vratiti se. Pobjednik je tokom cijele iduće godine uživao posebne počasti jer je bio inauguriran u Tangata Manuia – Čovjeka pticu.
Brojna pustošenja otoka, donešene bolesti od strane Evropljana i gotovo potpuno uništenje autohtonog otočkog stanovništva, ponajveći su razlog vrlo nejasne povijesti. Jedini vjerodostojni artefakti su drvene pločice s tekstovima ( rongorongo ) koje od otočana nitko ne zna čitati i samo su djelomično dešifrirane, ali najčudnija je sličnost tog pisma s pismom nekih nalazišta u Pakistanu ( Harappa i Mohenjo ) !?
Sudeći prema različitom izgledu kipova, i teoriji da kipovi predstavljaju duhove predaka, objektivno se može pretpostaviti da su Rapa Nui naselila dva različita naroda. Legende govore i o brutalnim ratovima „Kratkouhih“ – naroda s područja Polinezije, i „Dugouhih“ – naroda s područja Južne Amerike, a vođa nizozemske i prve evropske ekspedicije Jacob Roggeveen ( 1659. – 1729. ) u svojim je dnevnicima pisao o dvije rase ljudi i o velikim kipovima bogova na otoku.
„Pupak svijeta“ ostaje i dalje jedna od najvećih misterija, a kipovi i dalje zagonetno šute golicajući maštu povjesničara, arheologa i istraživača.
Izvor: KontraPortal