Perfekcionizam: Dobar, loš, zao?

Perfekcionizam se najčešće definira kao težnja za savršenstvom, no iako sam naziv tako govori, ova definicija je pogrešna. Kao što atom i dalje nazivamo atomom (što znači nedjeljivi) unatoč tome što danas znamo da i od njega ima sitnijih čestica, tako se i termin «perfekcionizam» uvriježio u svakodnevnom govoru iako se njegovo značenje promijenilo… 

Ranija istraživanja perfekcionizma koja datiraju iz druge polovice 20. st. definirala su perfekcionizam kao negativnu osobinu, povezanu sa povišenim razinama stresa, tjeskobe, depresivnosti (Burns i sur., 1980.; Hewit i Flett, 1993., 1995., 1996.). Često se istraživala i njegova povezanost s poremećajima hranjenja te opsesivno-kompulzivnim i ostalim anksioznim poremećajima. Logika stvari je bila sljedeća: Savršenstvo je ideal koji je nemoguće doseći, a zbog toga što težimo nedostižnom cilju, postajemo frustrirani, anksiozni i depresivni. Nadalje, da bi sve bilo savršeno, sve mora biti pod kontrolom. Opet – nemoguće, ili, bolje rečeno, nerealno.

Danas se istraživači perfekcionizma slažu oko ovoga: Perfekcionizam je zajednički naziv za sva ona ponašanja i doživljaje koji su motivirani visokim standardima. Drugim riječima, perfekcionizam je težnja za visokim standardima.
Iako se na prvi pogled čini da između ove dvije definicije nema neke razlike, ako bolje promislimo, vidimo da ova druga definicija za razliku od prve ne mora biti negativna. Napokon, zar nije poželjno imati visoke standarde i biti ambiciozan?
Na ovo pitanje većina nas bi bez puno razmišljanja odgovorila s DA, no znanstvenici, skeptični kakvi već jesu, i to su podvrgli empirijskoj provjeri.

Pokazalo se da je perfekcionizam ponekad pozitivna a ponekad negativna osobina, ovisno o psihičkom kontekstu postizanja visokih standarda (Frost i sur., 1990; Terry-Short i Owens, 1997). Negativan je onda kada je glavni motiv našeg velikog truda zapravo strah od neuspjeha. Koliko god da smo uspješni i koliko god da smo postigli, ništa nije dovoljno dobro i nikad nije dovoljno. Današnji uspjeh ne garantira da već sutra nećemo «propasti», i zbog toga smo u stanju konstantne napetosti i nervoze. Osobe koje karakterizira negativni perfekcionizam sumnjaju u sebe, grizu se oko svake i najmanje pogreške, skloni su pretjeranoj samokritici i nikad nisu zadovoljni. Takve osobe sami su sebi najveći neprijatelji. Postići uspjeh u ovakvim okolnostima je Pirova pobjeda, jer koja je korist od uspjeha kad u njemu nismo sposobni uživati?

S druge strane, perfekcionizam može biti i pozitivan. Pozitivan je onda kada težimo visokim standardima jer želimo dati sve od sebe, jer nas motivira želja za uspjehom ali istovremeno shvaćamo da nam ciljevi trebaju biti realni. Pritom, riječ je o nekoj aktivnosti ili području djelovanja koje nam prirodno «leži» i u takvom radu uživamo. Ostvarivanje ciljeva je nagrađujuće jer povećava osjećaj zadovoljstva, samopouzdanja i samoefikasnosti, a može nam donijeti i vanjske nagrade kao što su pohvale ili povišice. Pozitivni perfekcionisti znaju se nositi s neuspjehom, jer se «na greškama uči» i jer su sastavni dio svakog rada. Bitno je još naglasiti da pozitivni perfekcionizam karakterizira fleksibilnost, odnosno sposobnost prilagodbe promjenjivim životnim okolnostima.

Što možemo zaključiti iz svega ovoga?

Kao prvo, uspjeh nije samo postići željeni cilj. Uspjeh je uživati u postignutom.

Kao drugo, čak i ako se prepoznajete u obrascu negativnog perfekcionizma, možete to promijeniti. Postavite standarde koji su usklađeni sa vašim sposobnostima i mogućnostima, neka budu visoki ali neka budu realni. Strah i briga nisu vaši saveznici nego neprijatelji, jer dugoročno, oni vas iscrpljuju i udaljavaju od onoga što želite. Uhvatite se onoga što vam ide i u čemu uživate. Imajte sluha za okolnosti: dobar tajming je pola posla.

I najvažnije od svega: nemojte biti prestrogi prema sebi. Niste manje vrijedni ako doživite neuspjeh, ni ako imate cijele periode kada ne postižete što bi htjeli. I iz takvih neugodnih iskustava možemo učiti – kako biti strpljivi, kako ostati jaki unatoč porazima, kako zadržati vjeru u sebe, na koga se osloniti, kako se oporaviti… Neuspjeh je lekcija koju shvatimo i naučimo cijeniti tek nakon što prođe. Na Vama je hoćete li iz njega učiti ili se na njemu slomiti.

Piše: Laura Marković, mag. psih., Centar uspjeha