.){kind=link}
Korijeni bijesa leže u duboko usađenim uvjerenjima koje su ljudi stekli u situacijama iz djetinjstva. U tim su situacijama često bivali kritizirani i ponižavani, uslijed čega su se osjećali nevrijednim i nevoljenim. Ljudi koji su odrastali u takvim okolnostima nauče pripisivati hostilnost osobama i situacijama kada ona i ne postoji (Hostile atribution bias).
Što je u podlozi ljutnje?
Ako ljudi na različite životne situacije reagiraju sličnim obrascem ponašanja, mišljenja i emocionalnih doživljaja, izvjesno je da se radi o sklopu reakcija razvijenih rano u djetinjstvu kroz iskustva s bliskim osobama. Ta iskustva mogu, između ostalog, uključivati ljutnju zbog nezadovoljenja dječjih potreba za povezanošću s bliskim osobama, autonomijom, kompetentnošću i sl.
Primjerice, potreba za povezanošću može biti neostvarena zbog traumatičnog iskustva odvajanja od skrbnika prilikom polaska u jaslice, vrtić, odlaska u bolnicu, razvoda roditelja, odlaska roditelja na put i sl. To može dovesti najprije dovesti do reakcije straha od napuštanja, a zatim i bijesa na roditelje.
Ukoliko se slične situacije ponavljano doživljavaju tijekom djetinjstva, osoba će razviti određenu strategiju nošenja s takvim situacijama koju će koristiti i u odrasloj dobi, iako ona tada više nije funkcionalna. Odrasla osoba neće nove situacije i osobe s kojima stupa u interakciju sagledavati onakvima kakvi jesu u tom trenutku, već će na njih „prenositi“ (transferirati) karakteristike bliskih osoba i učestalo proživljavanih situacija iz ranijeg života. Isto tako, svaki put ponovno će „odigravati“ stari, naučeni obrazac vlastitih reakcija.
Primjerice, ako roditelj u namjeri da dijete potakne na određenu aktivnost, djetetu uobičajeno govori: „Hajde, da te vidimo kako plešeš! Ti sigurno ne znaš, a vidi kako drugi znaju; hajde, hajde, nemoj da ti se smiju!“, kod djeteta će opravdano izazvati ljutnju i bijes. Kao odrasla osoba, to će dijete interakcije s drugima često će tumačiti kao provokaciju i izazov na nadmetanje. Ovakvo iskrivljeno doživljavanje neutralnih situacija u njemu bi moglo pobuđivati ljutnju zbog percipirane prijetnje vlastitoj kompetentnosti i samopoštovanju. Način nošenja s takvom frustracijom mogao bi biti pretjerano i stalno uspoređivanje s drugima zbog vlastite nesigurnosti i potrebe za očuvanjem pozitivne slike o sebi te stalno dokazivanje vlastite vrijednosti.
Korijeni bijesa leže u duboko usađenim uvjerenjima koje su ljudi stekli u situacijama iz djetinjstva. U tim su situacijama često bivali kritizirani i ponižavani, uslijed čega su se osjećali nevrijednim i nevoljenim. Ljudi koji su odrastali u takvim okolnostima nauče pripisivati hostilnost osobama i situacijama kada ona i ne postoji (Hostile atribution bias).
Čak i kad netočno procjenjuju situaciju kao opasnu za sebe, ljudi nastoje potvrditi svoja vjerovanja stečena još u djetinjstvu (tzv. skriptna vjerovanja), koja su im u stresnim situacijama pomogla da si objasne svoja iskustva i na temelju njih donesu neke odluke o sebi, okolini i životu općenito. Primjerice, vjerovanje „Ja sam uvijek i svuda žrtva“, ili „Ljudima se ne može vjerovati“, djetetu je u situacijama u kojima njegove potrebe nisu bile zadovoljene pomoglo da si objasni da je ono „ok“, ali da se u okolinu ne može pouzdati, što je bilo zaštitni faktor njegovom samopoštovanju i predstavljalo najbolji mogući način rješavanja problema. No, takvo vjerovanje djeluje poput samoispunjavajućeg proročanstva. Ono upravlja njegovim ponašanjima i navodi ga na preuzimanje uloge žrtve.
Kod osoba koje se javljaju na psihoterapiju zbog problema s kontrolom ljutnje, dolazi do uvida u nefunkcionalna vjerovanja i automatske misli te se radi na njihovom ispravljanju.
Faktori koji dovode do razvoja takvih uvjerenja uključuju (Bhave i Saini, 2009):
- odgojne postupke kojima se dijete pretjerano fizički i psihički kontrolira i obesnažuje („slama“)
- nepovjerenje u skrbnike i čest osjećaj zapostavljenosti i iskorištenosti
- kažnjavajuće roditeljstvo koje se očituje u verbalnom zlostavljanju, kao što je kritiziranje, posramljivanje, izražavanje prijetnji, upućivanje pogrdnih izraza i sl.
- emocionalno zlostavljanje koje se očituje u nedovoljnoj brižnosti, pomanjkanju empatije, zaštite i vođenja od strane roditelja
- osjećaj neadekvatnosti i niske osobne vrijednosti
Što nas sve ljuti?
Općenito gledajući, ljutnja proizlazi iz doživljaja nepravde, nepoštenja ili neke vrste osobne povrede (Tedeschi i Nesler, 1993 i Ellsworthi Smith, 1988, prema Bhave i Saini, 2009). Ljutnju mogu izazvati vlastita ili tuđa ponašanja (npr. „Ljut sam na sebe jer nisam bio dovoljno asertivan prema šefu ili ljut sam na šefa jer se ponaša bahato.“), pojedini događaji, kao i kombinacija subjektivnih doživljaja i objektivnih okolnosti.
Situacije koje često izazivaju ljutnju su kada osoba (Bhave i Saini, 2009):
- smatra da su njezina osobna prava narušena
- doživljava prijetnju svome samopoštovanju
- doživljava prepreke u ostvarenju svojih ciljeva
- ne dobije priznanje ili prihvaćanje koje smatra da zaslužuje
- ne dobije ili izgubi sredstva koja smatra da zaslužuje ili da na njih ima pravo
- ne dobije što u danom trenutku želi
- reagira na neki okolinski stresor, primjerice, prometnu gužvu.
Kako tijelo reagira na ljutnju?
Kada se čovjek naljuti, u tijelu se pokrene čitav niz reakcija živčanog sustava, hormona i mišića. Intenzivnije se počinje lučiti adrenalin, zbog čega dolazi do otežanog, plitkog disanja, crvenjenja kože, napetosti u mišićima, stiskanja čeljusti, napetosti u želudcu, stezanja ramena i ruku. Također se luči i stres hormon kortizol. Ove fiziološke promjene pripremaju tijelo na djelovanje u situaciji koja izaziva ljutnju. Kad situacija prođe, čovjek se, upravo zbog svih ovih tjelesnih reakcija, osjeća fizički iscrpljeno. Česte epizode intenzivne ljutnje mogu dovesti do hipertenzije, povišenih razina kolesterola, arterioskleroze ili čak mogu biti okidač srčanog, odnosno moždanog udara (Suinn, 2001, prema Bhave i Saini, 2009).
Može li ljutnja biti korisna?
Ljutnja je normalna ljudska emocija. U svojem zdravom obliku predstavlja znak upozorenja mozgu da nešto nije u redu, a adrenalin opskrbljuje tijelo energijom potrebnom za rješenje problema. Evolucijska funkcija ljutnje je mobilizacija energije za poduzimanje akcije. Općenito gledajući, ljutnja postaje problem ako je lako izazovu različite situacije, ako je dugotrajna, odnosno ako osoba zbog nje ne funkcionira u raznim životnim područjima. Osim toga, i način na koji ljudi izražavaju ljutnju može biti zdrav ili štetan.
Što kad se ljutnja izrazi na negativan način?
Nekontrolirana ljutnja može prijeći u agresiju koja utječe na funkcioniranje u svakodnevnom životu. Posljedice nekontrolirane ljutnje mogu se manifestirati u prometnim prekršajima, zlostavljanju djece, bračnim svađama, problemima u socijalnim odnosima, gubitku posla, financijskim rizicima i sl. Ljutnja predstavlja i rizični faktor za počinjenje kaznenih djela. Agresivnost izražena prema drugima dovodi do negativnih procjena okoline, a povratno i do negativne slike o sebi i niskog samopoštovanja, što nepovoljno utječe na psihičku dobrobit.
Oblici negativnog izražavanja ljutnje mogu biti i mržnja, kritiziranje, prijezir, sumnjičavost, zamjeranje, iritiranost, ljubomora, zavist, etiketiranje, stalno okrivljavanje drugih, jake predrasude prema drugima zbog socio-demografskih obilježja i sl. Isto tako, mogu uključivati pasivnije oblike izražavanja, kao što su plakanje, zadirkivanje, sarkazam i sl.
A kako je prevladati?
Da bi se preveniralo često zapadanje u obrasce mišljenja i osjećanja povezanih s ljutnjom, važno je bolje upoznati sebe. To je, primjerice, moguće na sljedeći način:
1. Osvijestiti:
a) situacije koje učestalo dovode do ljutnje
Netko se progura preko reda u čekaonici kod liječnika.
b) automatske misli i vjerovanja koje takve situacije izazivaju
To je nepravedno. Red se mora poštivati. Kad ja dođem kod sestre samo po recepte, svi se uzbune i viču u glas, a sad kad ovaj očigledno ide kod doktora preko reda, ja moram šutjeti, inače ću ispasti svađalica. Kakav idiot.
c) posljedice u smislu osjećaja i ponašanja do kojih takve misli dovode
Osjećaj: pravedničkog bijesa, nemoći, prijezira.
Ponašanje: neaktivnost, durenje, okrivljavanje, osuđivanje.
2. Prepoznati iskrivljenja u mišljenju koja osobu priječe da sagleda situaciju na drukčiji način
Izjave koje sadrže „mora“, „treba“, „uvijek“, „nikad“ i sl. rigidni su oblici mišljenja koji dovode do osjećaja ljutnje, a mogu izazvati samookrivljavanje i okrivljavanje drugih.
Te izjave ujedno ukazuju na sve-ili-ništa obrazac u razmišljanju – „Mora se držati reda ili ništa ne valja.“ Taj obrazac ne dopušta postojanje opcija između ta dva ekstrema. U ovom slučaju, možda je osoba patronažna sestra koja dolazi poslom kod liječnika.
Okrivljavanje drugih ljudi za nešto što sama osoba nije mogla kontrolirati. „Ova je osoba kriva što sam ja izgubio toliko vremena čekajući.“
Etiketiranje ili nazivanje drugih ružnim riječima („idiot“).
Druge iskrivljenosti u mišljenju u ovom su slučaju predviđanje negativnih ishoda („bit ću okrivljen ako otvoreno pitam zašto osoba nije stala u red“) i preuveličavanje („ispast ću svađalica“, odnosno „bit ću socijalno prezren“) i sl.
3. Pronaći korisnije načine sagledavanja situacije i suočavanja sa situacijom
Doživljavanje situacije iz perspektive druge osobe obično pomaže ublažiti ljutnju. Osim toga, dobro je pokušati sagledati širu sliku u kojoj je trenutna situacija samo djelić šireg spleta okolnosti. Dobro je pritom i zadržati smisao za humor.
Moguće je pomoći si i pitanjima:
Postoji li drugi način gledanja na situaciju?
Što bi netko drugi učinio/kako bi protumačio situaciju?
Koja je vjerojatnost da se pretpostavljeni negativni ishod dogodi?
Što je najgore u vezi s pretpostavljenim ishodom što se može dogoditi?
Jesam li u pravu kad tako razmišljam?
Hoće li ovo biti važno za 5 godina?
Je li to toliko vrijedno?
Očekivanja o tome kako bi se nešto trebalo odvijati često proizlaze iz nefleksibilnih uvjerenja. Ona vode do visokih standarda, no kada se ti standardi ne mogu ostvariti, uobičajeno se javlja ljutnja. Isto tako, očekivanje da se dogodi nešto loše ima zajedničkih elemenata s izazivanjem nevolje i očekivanjem provokacije te se može pokazati kao samoispunjavajuće proročanstvo.
photo credit: ~deiby via photopin cc