Kako je moguće da posle patnje možemo ne samo da se vratimo na naše prethodno stanje, već i da duboko poboljšamo naše živote. I zašto neki ljudi ostanu slomljeni posle traume , dok drugi ojačaju?
Pojedini psiholozi, specijalizovani u oblasti istraživanja post-traumatskog rasta, su otkrili da mnogi ljudi dožive preporod nakon nekog nesrećnog perioda. Ovaj članak je odlomak iz knjige “Wired to Create: Unravelling the Mysteries of the Creative Mind” koju je napisao psiholog Scott Barry Kaufman i urednica HuffPost Carolyn Gregoire.
Život posle traume
Kako je moguće da posle patnje možemo ne samo da se vratimo na naše prethodno stanje, već i da duboko poboljšamo naše živote. I zašto neki ljudi ostanu slomljeni posle traume , dok drugi ojačaju? Tedeschi i Calhoun su objasnili posttraumatski rast kao “iskustvo koje je pomoglo pojedinim osobama da poboljšaju svoju suštinu”.
Dva istraživača sa Univerziteta u Sjevernoj Karolini su stvorili do sada najpopularniji model koji opisuje post-traumatski rast. Prema tom modelu, ljudi prirodno razvijaju i oslanjaju se na određena vjerovanja i prepostavke koje su formirane u svijetu. Kako bi se dobio rast nakon traume, neophodno je da traumatski događaj izazove ta ubijeđenja. Prema mišnjenju Tedeschi i Calhouna, način na koji trauma uništava naš pogled na svijet, naše mišljenje i naš identitet je jednak zemljotresu, temelj naših misli i uvjerenja se raspada na milion djelova zbog jakog uticaja pretrpljene traume. Mi smo šokirani, u pravom smislu te riječi, od naše uobičajne percepcije stvari, moramo da obnovimo nas same i svijet oko nas. Što više slabimo, otpuštamo naš stari identitet i ubijeđenja, i počinjemo od nule.
Događaj koji je po psihologiji seizmički može vas protresti, minirati ili smanjiti mnoge šematske strukture koje su vodile našu svijest o razumjevanju stvari, o našim odlukama i osjećaju koji dajemo svijetu. Rekonstrukcija jednog grada nakon zemljotresa može se uporediti sa kognitivnom obradom i reorganizacijom koju osoba doživljava nakon traume. Kada se poremete osnovne strukture ega, spremni smo da težimo novim ( i možda više produktivnijim ) mogućnostima.
Proces obnove funkcioniše ovako: nakon nekog traumatičnog događaja, kao što je teška bolest ili gubitak drage osobe, ljudi intenzivno obrađuju to što se dogodilo, kontinuirano misle na to što se dogodilo i obično imaju veoma jake emotivne reakcije.
Važno je napomenuti da su tuga, bol, ljutnja i anksioznost vrlo uobičajne reakcije na traumu, i rast se pojavljuje upravo zajedno sa tim pomiješanim reakcijama, a ne umjesto njih. Proces rasta se može smatrati kao način prilagođavanja na određene negativne okolnosti, kako na tramu tako i na psihološke negativne efekte koja ona proizvodi.
Rekonstrukcija može biti nevjerovatno zahtjevan proces. Rad na rastu zahtjeva odstupanje, udaljavanje od ukorijenjenih ciljeva, od sopstevnog identiteta, sopstvenih pretpostavki i rad na izgradnji novih ciljeva, modela i značenja. To može biti težak put, bolan i iscrpljujući. Ali može otvoriti vrata u novi život. Osoba koja je preživjela traumu počinje da prepoznaje sopstveni napredak i otkriva sopstvenu definiciju za sebe kako bi se prilagodila snazi i mudrosti koju je otkrila da posjeduje. To je osoba koja može obnoviti samu sebe na autentičan način, vjerodostojniji sebi samom i svom jedinstvenom životnom putu.
Kreativni rast
Gubitak se može prevesti u kreativni rast. Očigledno, jako je važno napomenuti da trauma nije ni potrebna a ni dovoljna za kreativnost. Traumatska iskustva su uvijek tragičnija i psihološki razornija, bez obzira na vrstu krativnog razovoja koji slijedi. Ovakva iskustva mogu dovesti do dugoročnog gubitka ali i do dobitka. Ustvari često su gubitak i dobitak, bol i rast, u simbiozi.
Nedaće nas primoravaju da preispitamo naša uvjerenja i prioritete, mogu nam pomoći da pobjegnemo iz našeg uobičajnog načina razmišljanja, podsticući nas na kreativnost, kako objašnjava Marie Forgeard psiholog u bolnici McLean i na fakultetu medicine na Harvardu, koja je sprovela detaljno istraživanje na temu post-traumatskog rasta i kreativnosti. “Mi smo dužni da preispitamo stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, prinuđeni smo da mislimo o novim stvarima. Negativni događaji mogu biti veoma jaki da nas čak natjeraju da formulišemo pitanja do kojih inače nikad ne bismo ni došli.” objašnjava Forgeard.
Kreativnost može postati i neka vrsta strategije kako bi upravljali nekim teškim iskustvom. Neki ljudi mogu da otkriju da ih traumatično iskustvo tjera da preispitaju svoje ideje o svijetu i dakle da razmišljaju na kreativniji način. Drugi mogu otkriti da imaju novu ( obnovljenu) motivaciju da se uključe u kreativne aktivnosti. Drugi pak, koji imaju jaču osnovu za kreativni rad, mogu u kreativnosti pronaći najbolji način da ponovo izgrade svoj život.
Prevod: Ana i Beba Muratović – bebamur.com