Pogriješiti je ljudski, takođe je pametno da svaku grešku, svaku nepažnju i svaki prekršaj prati "izvini". Vrlina "nekolicine" koju bi "mnogi" trebalo da sprovedu u djelo.
Ovim unutrašnjim mehanizmom samoprocijene kojim shvatate da niste postupili ispravno često dominira poznati stanar zvan "ego".
Često se griješi, a izvinjenje je rijetka vrlina. Iz tog razloga, plemenitom smatram osobu koja ima potrebnu zrelost da kaže "pogriješio sam" i hrabrost da se izvini gledajući u oči.
Ako malo razmislimo, shvatamo da koristimo riječ "izvini" gotovo svakodnevno. Kada naletimo na nekoga, kada progovorimo i prekinemo prijatelja itd. Međutim, malo je onih koji su, pošto su pogriješili u osjetljivijem i dubljem dijelu svog života,i mogli da izgovore:"Žao mi je, ponašao sam se loše. Ja se izvinjavam".
Zašto je tako teško? Pozivamo vas da razmislite o ovome.
Griješiti je ljudski
Svi smo divno pogrešivi. Daleko od toga da nesporazum ocijenjujemo kao negativnu stvar, neophodno je ocijeniti ga u svoj svojoj transcendenciji detaljno kako bismo iz njega mogli naučiti. Greška nije ništa drugo do direktan poziv na poboljšanje.
Takođe znamo da postoje različite vrste grešaka. Sama nauka je puna nevjerovatnih slučajnosti u kojima su poznati naučnici došli do otkrića nakon jedne od grešaka.
Ovaj ljudski element poprima najsloženiju konotaciju kada je sinonim za uvredu ili poniženje drugih ljudi. Te se situacije još više pojačavaju kada prekršaj ne bude izričito prepoznat i osoba ga ponovo počini. Možda iz ponosa ili duboke emocionalne nezrelosti.
Društvo koje kažnjava greške
Živimo u socijalnom scenariju gdje se djeca uče da je pravljenje grešaka loše. Za trenutni obrazovni sistem greška učenika je kažnjiva, da bi se ispravila primjenom kazne. Dijete, stoga, ubrzo uči da razvija svirepe odbrambene mehanizme kako bi prikrilo grešku.
Tada započinje radoznali začarani krug: ako nisam u stanju - niti želim - da vidim svoju grešku, onda ne moram da se izvinjavam. Polako se gubi kvalitet izgovora. Svi gubimo divne mogućnosti za učenje i usavršavanje tretirajući nesporazum ili grešku kao negativne i sankcionišući ih.
Vrlina znanja kako se izviniti nakon greške
Oprost je prije svega stav i očigledna odluka da budemo hrabri.
Takođe razumijemo da nisu sva "izvini" jednaka ili da će nam uvijek biti oprošteno. U svakom slučaju, morate to učiniti ispravno.
Evo najboljih koraka za izvinjenje:
Razbiti predrasude. Naše društvo i dalje izvinjenja povezuje sa slabostima; došlo je vrijeme da se sruše sve te unutrašnje predrasude i shvati da niko nije hrabriji od onih koji su u stanju da se obuku sa poniznošću da znaju kako da se izvine.
Upotreba asertivnosti kako bi se izbeglo padanje u lažna opravdanja. Neophodno je pogledati oči osobe kojoj smo naudili da bismo joj jasno izložili u čemu smo pogrešili.
Prepoznajte svoje odgovornosti.
Da bi pokajanje bilo verodostojno, uvijek mora biti praćeno jasnom spremnošću da se šteta ispravi.
Oprost se mora nuditi bez drame i sa odgovarajućom empatijom.
Iako se često kaže da je prvi koji se izvini najhrabriji, a onaj ko oprašta najskromniji, u stvarnosti se naša veličina sastoji u učenju ovih odlomaka koji nam iz dana u dan pomažu da preživimo svoje lične protivrečnosti, u kojima ego nikada pada u pravu.
Ništa ne uči više od greške i ništa nije vrednije od izvinjenja.
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
