Kompleksna vrijednost stećaka u kulturnom, umjetničkom, arhitektonskom, religijskom, i povijesnom smislu je jedinstvena, ne samo na Balkanu, nego u cijeloj Europi pa i svijetu. I danas su neiscrpan izvor inspiracije i bez obzira na brojna istraživanja, mističnost stećaka još uvijek nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.’ – Mak Dizdar
Sintezna jezika i pisma, vjere, običaja i kulture je satkana u mističnosti stećaka a predstavljaju jedno od najvažnijih naslijeđa srednjovjekovne bosanske države. Najveći dio stećaka potječe iz perioda od XII do XVI stoljeća, a rasprostranjeni su u Bosni i Hercegovini (na 2687 mjesta ima ih 59.593), Hrvatskoj (4447), Crnoj Gori (3049) i u Srbiji (2267).
Jedna od glavnih značajki stećaka na prostoru Bosne i Hercegovine jest činjenica da su sve tri crkvene organizacije imale isto srednjovjekovno shvaćanje smrti. Realno je pretpostaviti da se svaka od tadašnjih crkvenih organizacija brinula za svoje pokojnike prema svojim tradicijskim obrascima ali se može smatrati sigurnim da su se stećci koristili kao nadgrobni spomenici i u Katoličkoj, Pravoslavnoj i Bosanskoj Crkvi.
Ornamenti i dekoracija na stećcima je u obliku različitih simbola i oni nam u pogledu religijske pripadnosti pokojnike ne može biti od pomoći, natpisi ponekad otkrivaju pripadništvo pokojnika jednoj od triju crkvenih organizacija prisutnih u srednjovjekovnoj Bosni i Humu (kasnije Hercegovini).
Natpisi, odnosno, epitafi su izuzetno vrijedni za izučavanje jezika i pisani su bosančicom. Na njima je prvenstveno vidljiv simbolizam svojstven srednjovjekovnoj umjetnosti, zatim djelomično romaničke i gotičke umjetnosti, a označen je čitav život pokojnika, njegove sklonosti, kako je umro i odnos prema smrti, te ljubav prema zemlji.
Zahvaljujući brojnim legendama o stećcima, sačuvali su se od zaborava i iščezavanja kroz vrijeme. 1950. godine u Parizu je održana Izložba jugoslovenskog srednjovijekovnog slikarstva i plastike, na kojoj su bili predstavljeni i stećci. Nakon te izložbe naglo je porastao interes znanstevnih krugova i široke javnosti za ovu pojavu karakterističnu za srednjovijekovnu Bosnu i Hercegovinu.
“Kameni spavači”, kako ih naziva Dizdar, su nastajali u raznim okolnostima i pretežno su vezani za bosansko-humski srednjovjekovni prostor. Predstavljaju jednu autentičnost i dugu tradiciju bosanskohercegovačke kulture i svakako su vrijedno povijesno naslijeđe koje još uvijek budi emociju i inspiraciju.
Link: https://veer.tv/photos/zemaljski-muzej-272525
AUTOR: Danijela Ljubić za posjeti.ba