umjereno oblačno. Temperatura oko 22 stepena, vrijeme ko stvoreno za šetnju.){kind=link}
Danas je veoma do (ne)umjereno oblačno. Temperatura oko 22 stepena, vrijeme ko stvoreno za šetnju.
Piše: Mirjana Tešanović
Nisam baš od onih koji su na ti sa fotoaparatima a nemam ni „pametni telefon“. Možda ga kupim kad se opametim, ako mi se to nekada desi. Do tada imam ovaj „Idiot“ pa velim sebi, fotkaću, pa šta bude.
Par koraka od moje zgrade skrene se lijevo u ulicu koja vodi prema pješačkoj zoni i u kojoj je moj omiljeni buvljak.
Svaki dan je tu nešto novo i zanimljivo.
Na pješačkoj zoni, bašta do bašte. Kavica se ovdje pije kao i kod nas.
Ako krenete lijevo stići ćete na pijacu, desno ravno do Giardini-a, trga u centu Pule.
Prvo što ugledate je Slavoluk Sergijevaca, antički rimski slavoluk postavljen u spomen na tri brata obitelji Sergijavaca, posebno na Lucija Sergija Lepida. Zašto posebno za njega, nemam pojma. Pitaću.
Na Giardini-ju opet skrenem desno i idem ulicom koju sam nazvala “donja ulica”.
Sa lijeve strane je neka dugačka, zanimljiva građevina o kojoj ništa ne znam ali saznat ću, polako, sada uživam u pogledu.
Sa desne strane park i dječje igralište.
Vidite li more? Tamo je, niz ulicu.
Ovdje sam zastala. Koliki je bio brod od ovog sidra?
I opet niz ulicu prema moru.
Evo ga. Luka i u luci barke, male i velike.
Meni bi odgovarao ovaj.
Ma, može i ovaj, sve dok pluta.
Benzinska pumpa za brodove. Naravno, zabranjeno je fotkanje ali ja to naravno, nisam vidjela.
Momci me na Italijanskom upozoravaju. Velim da govorim “naš” a oni se smiju pa pitaju koji “naš”. Rekoh da sam iz Bosne i da tamo imamo tri “naša jezilka”, pa eto koji im se dopada neka izaberu.
Dok su se momci i dalje smijali priđe mi jedna cura, koja radi tu kao i oni, te sa “onim sajem u očima” upita iz kog sam grada. Banjaluke, rekoh. Onaj sjaj u očima sada je bio ko ulična rasvjeta, lice joj se razvuklo u osmijeh a momcu su gledajući u nju i glasno se smijući rekli: “Slikaj Banjalučanko, samo da nisi iz Mađarske!” Još smo se malo zezali, pa sam otišla dalje, uz more.
Dok sam gledala barke, mislila sam koji joj je to Banjalučanin ili možda Bosanac ostavio u oku taj sjaj i kakve veze sa tim imaju Mađari.
A onda ugledah ribe. Vidite ih? Imaju bar kilogram, dobro pola kila…. Ne vidite ih… a bile su, fakat.
Nekada je bila i pruga, bar mislim da je ovo za voz a ne za tramvaj.
Na ovoj tabli piše Staza za pješačenje Štinjan, Puntižela – 16 km, 4 1/2 sati.
E to vam je u ovom smijeru.
I ne samo za pješake, već i za bicikliste.
Hm, zašto je zovu Zelena Istra?
I evo je Arena.
Malo sa jedne strane.
Malo sa druge strane.
Ovo niko ne fotka, ne znam zašto, niti znam šta je to ali mi liči na jednu veliku vaznu.
Oko Arene se prodaju suveniri.
I mnogo je dućana sa suvenirima. Nisu se mnogo promijenile te điđe – biđe od kada sam ih davno, davno prodavala u Pragu.
Vraćam se ulicom koju sam nazvala “gornja”. Ona i ona “donja” su ustvari paralelne.
Mislim da je ovo nečija vila, skoro pa zamak.
Puležani (sad da li su Puljani ili Puležani, oni kažu ovako “Po hrvatskom Puljani a po našu Puležani” op. autora) vole motore.
I evo me opet na Giardini-ju. Vrijeme je za kafu.
A najbolja kafa je kod “Mate”.
Dobro, i najjeftinija. A i kod “Mate” je.
Fotku je napravio moj novi poznanik Toni. On radi u Uljaniku. Vidimo se sutra u isto vrijeme na kavi.
Puležani vole i bicikle.
I brinu o svom gradu.
Kod Slavoluka srećem svoje stare poznanike, češki bračni par. Upoznala sam ih prvi dan kada sam došla u kompjuter šopu. Pomogla sam im oko prevoda i kupovine baterije za pumpu za vodu u kamperu. Ovu fotku su napravili oni.
Polako se vraćam kući. Toni je rekao da će uskoro kiša, i fakat se osjete prve kapi.
U ulici gdje je buvljak polako spremaju štandove i odlaze.
Ovaj mi je nekako promakao. Ili je možda došao kasnije.
Sjećate li se ovoga?
A ovoga?
Njega će te upoznati sada, Istarski sjedeći pas, najbolji prijatelj vlasnika ovog štanda.
Par koraka i već sam u svojoj ulici.
Imam dovoljno vremena da svratim u kupovinu prije nego udari kiša.
I pekara je tu.
Još par koraka pa Kebab i odmah pored vrata od zgrade.
Dok sam otključavala, ljuljnula je kiša.
Toni je imao pravo.
Poslije ovakve šetnje i dok kiša pada, ništa ljepše od posljepodnevne dremke. Kada sam se probudila, sijalo je sunce.
Život je stvarno čudo. Ne postoji neka apsolutna sreća, postoje samo dobra i loša vremena. Sreća je ako uspijete uživati u istim, malim stvarima i kada vam ide dobro i kada krene po zlu.
Impulsportal