Mnogi su gradovi u drevnom svijetu bili okruženi važnim rijekama, a njihove su ih obilne vode održavale na životu i štitile. No na sjeverozapadu Arapske pustinje nalazio se jedan grad koji je postao poznat po nedostatku vode. Zvao se Petra.
U zemljama koje su bile u toj pustinji, a graničile su sa Sredozemljem, karavanske su rute povezivale udaljene gradove kao što to danas u neku ruku čine naše suvremene autoceste koje povezuju različite dijelove kontinenta. Ali jednako kao što ni automobili ne mogu bez benzinskih stanica, tako ni deve — usprkos njihovoj legendarnoj izdržljivosti — ne mogu bez stanica gdje se mogu napiti. Prije dvije tisuće godina Petra je bila jedna od najčuvenijih stanica za uzimanje vode na Srednjem istoku.
Nalazila se na križanju dva važna trgovačka puta. Jedan je povezivao Crveno more s Damaskom, a drugi Perzijski zaljev s Gazom, koja se nalazila na sredozemnoj obali. Karavane koje su kretale iz Perzijskog zaljeva, nakrcane dragocjenim teretom, odnosno začinima, morale su se tjednima hrabro boriti sa surovošću Arapske pustinje prije nego što bi konačno stigle u hladan, uzak kanjon — Siq — ulaz koji je izražavao dobrodošlicu u Petru. U njoj se moglo dobiti hranu i smještaj, a iznad svega hladnu, osvježavajuću vodu.
Dakako, stanovnici Petre nisu besplatno davali te usluge. Rimski povjesničar Plinije izvještava da se čuvarima, vratarima, svećenicima i slugama kralja moralo donositi darove — a usto se moralo platiti hranu za životinje i smještaj. Međutim, budući da su začini i parfemi postizali ogromne cijene u cvatućim evropskim gradovima, karavane su neprestano dolazile i punile riznice Petre.
Sakupljanje vode i obrađivanje kamena
U Petri svake godine padne samo oko 15 centimetara kiše, a potoci gotovo i ne postoje. Otkud stanovnicima Petre dragocjena voda kojom su grad održavali na životu? U masivnim stijenama iskopali su kanale, rezervoare i cisterne. S vremenom se, kad god bi pala kiša u Petri, sakupljalo i čuvalo skoro svu tu kišnicu. Stanovnicima Petre taj je majstorski način sakupljanja vode omogućio uzgajanje biljaka, držanje deva i gradnju trgovačkog centra čiji su se trgovci bogatili na tamjanu i smirni koji su prošli preko njihovih ruku. Čak i danas jednim vijugavim kanalom iskopanim u kamenu čitavom dužinom Siqa teče voda.
Ako možemo reći da su građani Petre znali što i kako s vodom, onda možemo reći i da su bili stručnjaci za klesarstvo. Čim čujemo ime Petra, što znači “stijena”, pred očima imamo sliku kamena. A Petra je uistinu bila grad od kamena — drugačiji od svih ostalih iz rimskog svijeta. Nabatejci, narod koji ga je izgradio, strpljivo su u tvrdom kamenu klesali svoje kuće, grobnice i hramove. Planine od crvenog pješčenjaka u kojima je smještena Petra bile su veoma pogodne za takvo što, pa je u prvom stoljeću n. e. usred pustinje izronio veličanstveni grad.
Od trgovine do turizma
Prije dva tisućljeća Petra se obogatila na trgovini. No kad su Rimljani utemeljili plovidbene puteve za Istok, prestala je kopnena trgovina začinima i Petra je malo-pomalo ostala zaboravljena u pustinji. Međutim, djelo pustinjskih klesara nije nestalo. Danas svake godine oko pola milijuna turista posjeti Jordan da bi vidjeli ružičastocrveni grad Petru, čije građevine još uvijek svjedoče o slavnoj prošlosti.
Nakon što posjetilac prođe kroz prohladni Siq, koji je dugačak jedan kilometar, naglo skretanje među stijenama kanjona odjednom otkriva Riznicu, impozantnu građevinu čije je pročelje isklesano iz jedne masivne stijene. Malotko će zaboraviti prvi susret s jednim od najočuvanijih zdanja iz prvog stoljeća. Ta je zgrada dobila naziv po golemom kamenom ćupu kojim je okrunjena, a u kojem se navodno čuvalo zlato i drago kamenje.
Kako se kanjon širi, turist ulazi u veliki prirodni amfiteatar sa zidovima od pješčenjaka u kojima se nalaze mnoge pećine. No grobnice su ono što privlači njegovu pažnju — grobnice isklesane na površini stijene, toliko visoke da posjetitelji koji uđu u njihovu mračnu unutrašnjost izgledaju sasvim neznatni. Kolonada i teatar svjedoče o tome da su Rimljani bili u gradu tijekom prvog i drugog stoljeća.
Beduini, današnji potomci Nabatejaca, nude jahanje na devama turistima koji nisu baš izdržljivi, prodaju suvenire ili napajaju svoja stada koza na Petrinim izvorima, koji gase žeđ čovjeku i životinji. Stare popločane ceste u Petri još su uvijek rezervirane isključivo za deve, konje i magarce. Zbog toga gradom i dan-danas odzvanjaju isti zvukovi koje se moglo čuti u prošlim danima dok je deva bila kraljica, a Petra vladarica pustinje.
Dok sunce zalazi nad gradom, sve više ističući crvenkastu boju masivnih pročelja, razborit posjetilac može razmišljati o poukama koje izvlačimo iz primjera Petre. Grad nesumnjivo svjedoči o ljudskoj dosjetljivosti u čuvanju ograničenih sredstava, čak i u takvoj nepristupačnoj okolini. No, služi i kao snažan podsjetnik da materijalno bogatstvo može veoma brzo ‘odletjeti u nebo’.
