Stara gimnazija
Cvijet Kozare, gradska vijećnica, stara gimnazija, spomenik hrvatskih velikana, samo su neki od zaboravljenih spomenika Gradiške. Niko danas djeci ne drži istorijske časove o onome šta ovi spomenici simbolizuju.
piše: Vanja Ivanović
Gradiška je bila i ostala otvorena kapija Bosne. Privlačila je trgovce i osvajače bilo da su dolazili sa zapada ili istoka. Ovim riječima je grad na Savi opisao poznati istoričar Rade Mihaljčić.
Velikom tranzitnom značenju ovog područja doprinijela je prije svega rijeka Sava.
Ovakav geografski položaj doprinio je burnoj istoriji ovog kraja koja je iza sebe ostavila velika stradanja naroda, ali i spomenik – nijeme svjedoke burne prošlosti.
Istorija, pogotovo ona novija, doprinijela je i da mnogi od tih nijemih svjedoka, nažalost, padnu u zaborav i budu prepušteni zubu vremena. Došla su neka nova vremena, slave se neki novi junaci, a često smo i svjedoci istorijskog revizionizma, u kome svako od prošlosti uzima ono što mu trenutno odgovara. Takva sudbina zadesila je i nekada autentične simbole ovoga grada. Spomenik žrtvama fašističkog terora, stara gimnazija, gradska vijećnica, spomenik hrvatskim velikanima, prepušteni su zaboravu. Dugo zapuštena Derviš-hanumina medresa je prije par godina dobila novi sjaj.
Cvijet Kozare
Cvijet Kozare
Spomenik žrtvama fašističkog terora pod nazivom „Ustanak – cvijet Kozare“, simbolizuje kretanje ka suncu slobode i opisuje nezapamćen progon nad kozarskim narodom u periodu od Drugog svjetskog rata. Spomenik predstavlja stradanje i juriš naroda kozaračkog kraja gdje je u borbi za slobodu živote dalo na destine hiljada ljudi. Parterni dio spomenika predstavlja kozaračko kolo, a svaka granitna kocka u njemu jedno stradalo biće. Nezapamćen zločin ostavio je veliki trag i do današnjeg dana. Spomenik je izgrađen osamdesetih godina prošloga vijeka od dvije vrste kamena. Autor spomenika je gradiški slikar Boro Prpoš koji je i sam prošao nevolje kozaračkih zbjegova i borbe. Poznati slikar autor je mnogobrojnih djela od velikog značaja u svom gradu, a za njegovo ime se čulo i u Njujorku i Parizu. Ovaj monolit – bijeli cvijet – nalazi se u Gradskom parku u neposrednoj blizini rijeke Save. Privlači još uvijek pažnju djece koja posebno vole da se igraju oko spomenika, veselo trče i skakuću. Na tom mjestu obično su majke sa djecom sjedeći na travi tražile djetelinu sa četiri lista i kad bi je pronašle njihovoj sreći nije bilo kraja. Nažalost, danas mladima u Gradišci, izgleda, nema ko da održi i istorijski čas o onome što ovo umjetničko djelo simbolizuje.
Cvijet Kozare je smješten neposredno ispred stare gradske vijećnice, još jednog od simbola Gradiške.
Vijećnica je na samoj obali Save, u blizini nekadašnje luke Servitium i nekadašnje tvrđave Berbir od koje, nažalost, do danas ništa nije sačuvano.
Gradnja vijećnice počela je 1880. godine, a završena je 1900. godine. Nije poznato ime projektanta, a građena je u pseudomaorskom stilu, koji se pojavljuje za vrijeme austrougarske vlasti i predstavlja pojavu dekorativnih elemenata preuzetih iz islamske kulture sjeverne Afrike i Španije, koji su Jevreji, Sefardi, donijeli na ove prostore, što objašnjava prisustvo Davidove zvijezde. Dekorativni elementi uređenja u vidu potkovičastih lukova na prozorima, lukovičaste kupole, horizontalne bojene linije na fasadi daju ovoj građevini impozantan izgled. Dimenzije vijećnice 34,5 sa 19,5 metara sa prizemljem i jednim spratom govore i daju veliki značaj ljepotici arhitekture u Gradišci. Sa stražnje strane vijećnice nalazila se poznata bašta gdje su se odvijale plesne večeri, a građani Gradiške se zabavljali i uživali do kasnih sati. Pjesma se čula preko Save.
Danas Vijećnica izgleda zapušteno i oronulo. Dragulj prošlosti Gradiške neprocjenjive umjetničke vrijednosti čeka neka bolja vremena.
Spomenik hrvatskih velikana
Spomenik hrvatskim velikanima nekada
Danas devastirani spomenik
Slična je sudbina i spomenika u blizini mosta i graničnog prelaza u samom centru grada. Lokacija na kojoj se nalazi predstavljala je prije Drugog svjetskog rata centralni gradski trg. Sve kulturne manifestacije i događanja odvijala su se na ovom mjestu.
Spomenik se nalazi ispred katoličke crkve Svetog Roka i nekada je predstavljao najambiciozniji spomenik u Gradišci. Koncipiran je poput helenističkog oltara gdje se spomeniku prilazi stepeništem sa svih strana.
Čevrtastog oblika, završenog stepenastom piramidom koji je urađen matematički precizno predstavlja remek djelo. Stubovi su bili povezani lancima, a sam spomenik sa medaljonima iznad stepenica izgledao je monumentalno. Sa sve četiri strane bio je po jedan medaljon, koji je u reljefu predstavljao po jednu istorijsku ličnost. Sudbina medaljona skinutih sa spomenika danas je nepoznata.
Otkriven je 1926. godine u vrijeme Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Autor je poznati grafičar i kipar Ivan Ekert. Kažu da su na ovom trgu rađane najveće ljubavi, odvijali se sastanci i rastanci. Sjedilo se na stepenicama i uživalo. Jeli se vrući bureci, učilo i ljubilo. Spajala se đačka mladost na jednom mjestu i gradila svoje buduće snove. Duše se ispunjavale radošću.
Danas spomenik izgleda oronulo i jadno. Žalosno je što je, bez ikakvog obzira prema njegovoj umjetničkoj vrijednosti, prepušten zaboravu i zubu vremena.
Svjedoci epoha
U centru grada je i Derviš-hanumina medresa. Ovaj objekat ,uz gradsku vijećnicu, pokazuje još jedan primjer maorskog stila gradnje. Postoje podaci da je sagrađena 1748. godine i tumačenje da ju je sagradila Aiša Džinić. Pretpostavlja se da je bila supruga Ibrahim-bega Džinića. Medresa je građevina dimenzija 33 puta 8,5 m i pripada tipu medrese izduženog oblika. Današnji izgled duguje izvjesnoj Derviš-hanumi Smailagić koja ju je svojevremeno obnovila. Bila je zapuštena prethodnih decenija i devastirana, da bi nedavno dobila novi sjaj. Obnovljena je i svečano otvorena u aprilu 2017. godine.
Derviš- hanumina medresa
Drugačijeg je stila građevina poznata kao Stara gimnazija. Riječ je o zadužbini mitropolita dabrobosanskoga Georgija Nikolajeviča. Napravljena je za potrebe crkveno-školske opštine . Izgradnja zgrade počela je 1893, a završena je 1894. godine. Velike uspomene ova građevina je ostavila djeci koja su se poslije drugog svjetskog rata opismenjavala i školovala. Sa ovog mjesta učenici su odlazili dalje na fakultete izrastajući u ljude. Mnogi od njih su sa radošću pričali o školskim danima i vremenima dosta drugačijim u odnosu na današnje.
Vijećnica
Stara gimnazija
Autor: Impuls