Foto: Unsplash
Zadržati fokus postaje sve teži zadatak u doba ekrana i mobilnih telefona, čija nas obavještenja prekidaju u svim poslovima i aktivnostima. Ipak, da li se raspon naše pažnje konstantno i nepovratno smanjuje ili samo treba da napravimo pauzu kako bismo odmorili preopterećene kognitivne resurse?
Prije skoro deceniju, članak u magazinu Tajm postao je viralan kada je objavljeno da ljudi imaju kraći raspon pažnje od zlatne ribice – u prosjeku samo osam sekundi.
Iako je ovo netačno (tvrdnje autora zasnovane su na malom uzorku veb-korisnika i trenutno je nemoguće izmjeriti raspon pažnje zlatne ribice), zapažanja o našim iskustvima, povećanje stope dijagnoze ADHD-a (hiperaktivni poremećaj nedostatka pažnje) i nastavnici koji upozoravaju na sve veću nesposobnost učenika da se fokusiraju, mogu nas navesti da vjerujemo da je naša pažnja ugrožena u doba digitalnih informacija. A šta nauka kaže na ovu temu?
Šta je uopšte raspon pažnje?
Uopšteno govoreći, pažnja se odnosi na usmjeravanje naše svijesti. U našoj svijesti možemo istovremeno da zadržimo određenu količinu informacija, tako da to podrazumijeva fokusiranje ograničenog kognitivnog resursa na određeni stimulans ili više njih, dok se drugi isključuju.
Pažnja je koncept koji podrazumijeva više aspekata, ali kada govorimo o rasponu pažnje, generalno mislimo na „održivu pažnju“ ili „istrajnost pažnje“. Ovo je dužina vremena u kojoj možemo da usmjerimo našu svijest na dati stimulans – zadatak, objekat, ideju ili čak osobu i to bez gubljenja fokusa.
Da li se naš raspon pažnje zaista smanjuje?
Iako postoji ogroman jaz u znanju kada je u pitanju mjerenje raspona pažnje tokom vremena, posebno kod onih u peridu koji prethodi tinejdžerskom dobu i adolescenata, rad doktorke Glorije Marks, autorke knjige Raspon pažnje (Attention Span, 2023) nudi izvjestan uvid.
Istraživanje dr Marks pokazuje da se u prosjeku dužina vremena zadržavanja ljudi na jednom ekranu računara prije nego što pređu na drugi smanjila sa 2,5 minuta na 47 sekundi u posljednje dvije decenije.
U drugoj studiji, u kojoj je korišćena tehnologija snimanja ekrana za analizu vremena provedenog ispred ekrana mobilnog uređaja, istraživači sa Državnog univerziteta Pensilvanije i Univerziteta Stanford otkrili su da je medijalni broj puta upotrebe telefona kod učesnika 228.
Štaviše, u prosjeku je svaka sesija trajala samo 10 sekundi. Ovi brojevi nam daju naznake šta se dešava sa našom pažnjom. Iako je iz ovog istraživanja teško definitivno reći da li se naš raspon pažnje zapravo smanjuje, neke zaključke možemo izvući.
Kada je naša pažnja poremećena, naša sposobnost učenja je narušena jer novi objekat našeg fokusa ometa memorijsko kodiranje, što je način na koji čuvamo informacije u memoriji. Kodiranje zahtijeva dovoljno angažovanja oko datog objekta da bi se te informacije premjestile iz kratkoročne memorije u dugoročnu memoriju, tako da ako se stalno bavimo novim stvarima tokom ovog procesa, naše angažovanje – a samim tim i naše učenje – pati.
Naši kognitivni resursi su ograničeni, pa iako možda mislimo da obavljamo više zadataka dok radimo i odgovaramo na tekstualne poruke u isto vrijeme, mi zapravo samo brzo prelazimo sa zadatka na zadatak, dok prethodni privremeno pauziramo.
Prebacivanje na drugi zadatak ima visoku cijenu. Dr Marks procjenjuje da nam je u prosjeku potrebno 25 minuta da se vratimo prvobitnom zadatku kada smo prekinuti.
Marksova nudi analogiju sa bijelom tablom: kada započnemo zadatak, prikupljamo informacije koje su nam potrebne za taj zadatak na našoj internoj bijeloj tabli, što je ograničen prostor koji imamo za našu radnu memoriju. Kada nas nešto prekine ili kada se prebacimo na neki drugi zadatak, moramo da izbrišemo sve i ponovo ispunimo tablu informacijama potrebnim za novi zadatak, a zatim da je izbrišemo i ponovo ispišemo da bismo se vratili prvobitnom zadatku, i tako redom dok ne završimo oba zadatka. To jest, sve zadatke.
Što više moramo da pišemo i brišemo po našoj tabli, to je veća cijena kognitivnih resursa i manje smo fokusirani ili produktivni.
Na našu pažnju utiče naše okruženje. To je dobro poznato onima koji žele da ih primjetimo u doba ekonomije pažnje. Od tih 228 puta koliko su ljudi puta posegnuli za svojim telefonima u studiji naučnog tima iz Pensilvanije i sa Stanforda, 34 odsto vremena posvetili su društvenim mrežama.
Postoji dobar razlog za ovo – poznat kao dopaminska petlja društvenih medija. Obavještenja (poznatija kao notifikacije) aktiviraju nagrađivanje u našem mozgu, oslobađajući dopamin (neurotransmiter „zadovoljstva“) i motivišu nas da se vraćamo po još u cikličnoj petlji.
Zbog toga ćete možda osjetiti potrebu da provjerite svoj telefon čak i ako niste primili obavještenje – vaš mozak traži taj dopamin.
Kako možemo da povećamo raspon pažnje?
Iako na našu pažnju može uticati doba informacija u kojem živimo, važno je prepoznati da je na kraju ipak na nama da odaberemo kako ćemo usmjeriti svoj fokus.
Stoga je bolje postaviti pitanje – Kako možemo imati veću kontrolu nad našom pažnjom?
-
Možemo da promjenimo naše okruženje, čak i minimalno. Uklanjanje potencijalnih ometača kada je to moguće smanjiće šanse da upadnete u ciklus prebacivanja sa zadatka na zadatak. Ostavljanje telefona u drugoj prostoriji ili u tašni, pomoći će da poremetimo dopaminsku petlju društvenih mreža, produžavajući vremenom period tokom kojeg naš mozak može da se fokusira bez žudnje za dopaminom.
-
Potrebno je da naučimo da prepoznajemo da se pažnja razlikuje u odnosu na zadatke, to jest da može biti specifična za određene poslove. Jedan od razloga zašto je tako teško definitivno reći da li se raspon pažnje smanjuje ili ne je taj što to zavisi od onoga šta radimo. Možda ćemo moći da gledamo cijeli dvočasovni film pun akcije, ali počećemo da se vrpoljimo u roku od 10 minuta kada je na programu dokumentarac o prirodi. Uključivanjem pripovjedanja (storitelinga) i interaktivnosti su dva dokazana načina za povećanje vjerovatnoće da ćemo moći da zadržimo fokus.
-
Prepoznajte da je pažnja ograničen resurs, pa pravite pauze – figurativno i doslovno. Naša pažnja je ograničen kognitivni resurs, što znači da polako nestaje dok ga trošimo tokom dana. Zbog toga će naš raspon pažnje vjerovatno biti najjveći ujutru, nakon što smo se (nadamo se!) kvalitetno odmorili i naspavali tokom noći. To takođe znači da ako osjećamo da gubimo fokus, najbolje što možemo da uradimo za našu pažnju je da napravimo pauzu.
Obratite pažnju na pažnju
Postoje neki dokazi koji ukazuju na to da se raspon pažnje u prosjeku smanjuje, ali to može reći više o našim okruženjima koja se razvijaju nego o našoj stvarnoj sposobnosti da zadržimo pažnju. Iako postoje stvari zbog kojih je manje ili više teško da ostanemo fokusirani, na kraju krajeva, mi imamo moć nad načinom na koji odlučujemo da usmjerimo svoju pažnju.
Za one koji su zabrinuti, postoje dokazani načini za poboljšavanje kontrole nad našom pažnjom, a trebalo bi podržati u tome i one koji su od početka života u kontaktu sa digitalnim prostorima.
RTS, brainmindsociety.org