Smješten na razmeđu biologije i hemije, početak života na Zemlji je horizont događaja izvan kojeg teško vidimo
Kako je nastao život? Naučnici već decenijama proučavaju ovo pitanje i razvijaju različite, dovitljive metode kojima pokušavaju doći do odgovora. U ovu potragu čak su uključili i najznačajniju biološku teoriju – Darwinovu teoriju evolucije. Do potpunog odgovora, međutim, još uvijek nisu došli. Ono pred čime se nalaze predstavlja najplodonosniji teorijski ćorsokak.
Kada naučnici proučavaju porijeklo života, obično kreću jednim od dva pravca. Idu ili nazad u vrijeme kroz zabilješke o organizmima koji su živjeli na Zemlji, ili naprijed, polazeći od jednog od mnogih hipotetičkih prebiotičkih svjetova u kojima je život mogao nastati.
Idući nazad u vrijeme, putuju kroz fosilne nalaze, te kroz grane genetičkih veza između vrsta. Također tragaju za geohemijskim ostacima koji označavaju prisustvo života u dalekoj prošlosti. Negdje, na kraju svega, nalazi se najstariji praotac života na Zemlji. Ovaj praotac nazvan je LUCA (eng. last universal common ancestor), i on predstavlja zadnji, zajednički predak svih živih bića. On isto tako ima hipotetičku prirodu i mjesto u biološkom redu stvari: LUCA je mikroorganizam ili grupa mikroorganizama od kojih potiču sva živa bića na Zemlji. Iako su naučnici, poput Williama Martina, molekularnog biologa na Univerzitetu Heinrich Heine u Düsseldorfu, i njegovog tima, uspjeli razlučiti neke dijelove genetičkog profila LUCA-e, još uvijek nemamo njegovu potpunu sliku. Isto tako, oni ne mogu vidjeti ništa dalje od LUCA-e: LUCA možda i nije prvo živo biće, ali naučnici ne mogu vidjeti koji oblici života su možda postojali i prije njega. LUCA je, na kraju krajeva, živi sistem koji su naučnici otkrili da bi se reklo da je, makar jednom, negdje, sam od sebe, život započeo na Zemlji.
Da bi naglasili kako život prije LUCA-e trenutno predstavlja nepoznanicu, naučnici LUCA-u nazivaju filogenetičkim horizontom događaja. Filogenija je nauka koja proučava genetičke odnose među vrstama kroz vrijeme evolucije i koja naučnicima omogućava da prate historiju života na zemlji. Za razliku od toga, termin „horizont događaja“ potiče iz astrofizike, i opisuje granicu crne rupe. Izvan ove granice, kosmička brzina premašuje brzinu svjetlosti. Obzirom da u svemiru ništa ne može putovati brže od brzine svjetlosti, ne postoji načini na koji bismo mogli vidjeti bilo kakav događaj koji se tamo zbiva. Isto važi i za LUCA-u, koji označava biološku granicu izvan koje nijedan posmatrač ne može vidjeti. Obzirom da ne postoji nikakav zapis o filogenetičkoj analizi koji bi proučavali prije LUCA-e, naučnici odatle ne mogu pratiti taj biološki zapis.
Odakle sada krenuti?
Unatoč filogenetičkim ograničenjima, naučnici tragaju dublje u prošlost, i iznova teoretiziraju o počecima života. Na primjer, tokom 1920-tih godina, Aleksandr Oparin, sovjetski biohemičar, i J. B. S. Haldane, britansko-indijski naučnik, odvojeno su počeli razvijati teorijske modele hemijskog porijekla života, pitajući se kako je život mogao nastati iz materija rane Zemlje. Tokom 1950-tih, američki hemičar Stanley Miller i Harold Urey, počeli su testirati ove hipoteze u laboratoriju pokušavajući dokazati da se sa osnovnim hemikalijama koje su postojale u ranoj Zemlji, mogu stvoriti proste biomolekule.
Prvo su stvorili okruženje koje se sastojalo od gasova za koje su vjerovali da su bili prisutni u atmosferi rane Zemlje. Zatim su proveli električnu struju kako bi time proizveli munju. Takvim stimuliranjem, u njihovoj praiskonskoj juhi nastao je niz prostih biomolekula, uključujući aminokiseline, koje predstavljaju osnovni, sastavni element života.
Miller-Ureyev eksperiment ukazao je na to da eksperimentatori mogu proizvesti neke od uslova ranog života u labaratoriju. Taj pokušaj je, međutim, bio pun prepreka. Prije svega, Miller i Urey nisu mogli stvoriti uslove u kojima bi ti sastavni elementi proizveli kompleksne biomolekule poput nukleotida, ili čak složenije biomolekule kao što su proteini i nukleinske kiseline, koje su neophodne za nastanak života. Naučnici su kasnije teoretizirali kako su Miller i Urey imali pogrešnu predstavu o gasovima koji su bili prisutni u atmosferi rane Zemlje. Od tada, više niko nije pokušao spontano „skuhati“ život iz osnovnih hemikalija Zemljine praiskonske juhe, no, broj mogućih teorijskih svjetova iz kojih je život nastao samo se je još više umnožio. Posmatraču bi se moglo učiniti da bi nam trebao niz paralelnih univerzuma samo da testiramo sve te alternative.
Kojim god putem naučnici krenuli, većina se oslanja na ideje koje je Charles Darwin iznio u svojoj knjizi Porijeklo vrsta (1859), da bi došli do odgovora na ključna pitanja iz ovog polja. Iako Darwin nije vjerovao da nauka njegova doba može direktno objasniti porijeklo života, mnoge njegove ideje bile su osnov za napredak u ovom polju. Darwinovo metaforičko drvo života je, na primjer, pokazalo pretke vrsta kroz vrijeme evolucije, i potaklo filogenetičku potragu za LUCA-om. Darwinova opaska u Porijeklu vrsta da „vjerovatno svako organsko biće koje živi na Zemlji potiče od jedne praiskonske vrste od koje je život na Zemlji prvi put započeo“, navela je njegove savremenike da prihvate ideju da život na Zemlji potiče od jednog zajedničkog pretka. Njegova pretpostavka, koju je iznio u pismu botanisti J. D. Hookeru 1871. godine, da je život možda nastao u „maloj, toploj bari sa različitim amonijevim i fosfornim solima, – svjetlošću, toplotom, (i) elektricitetom“, izrodila je ogroman broj eksperimenata koji su istraživali praiskonsku juhu života.
Naučnici su otišli duboko u evolucijsku prošlost da bi se na kraju samo još više udaljili od nje
Što je najvažnije, Darwinova prirodna selekcija olakšala je naučnicima razvijanje hipoteza o procesima u kojima se hemikalije organiziraju u živa bića. Prirodna selekcija, kao proces koji oblikuje evoluciju, nam ukazuje na to da kako se populacije razmnožavaju i mijenjaju, a one vrste koje se najbolje prilagode sredini preživljavaju. Mnogi istraživači misle da prirodna selekcija može objasniti procese u kojima se neživa materija počinje organizirati u živa bića. Ako nove vrste nastaju prirodnom selekcijom, onda bi možda mogle postojati prebiotičke hemijske preteče sposobne da evoluiraju – a možda i sama evolucija označava početak života.
Korištenje Darwinove teorije kako bi se premostio jaz između hemije i fizike podrazumijeva „razmišljanje o hemijskoj evoluciji na drugačiji način“, kaže Chris Kempes, teorijski biofizičar na Institutu Santa Fe. Sama činjenica da savremeni istraživači razmišljaju u ovom pravcu, pokazuje nam koliko je samo raznolika teorija evolucije. Zanimljivo je to što je NASA 1994. godine preuzela Darwinovu definiciju kao vodič u potrazi za životom u svemiru: „Život je“, prema toj definiciji, „samoodrživi hemijski sistem sposoban za Darwinovu evoluciju.“
Dok su neki naučnici proširili teorijski opseg Darwinove evolucije, drugi se pitaju da li je potrebno ići dalje od nje. Za Kempsa je evolucija neprocjenjivi zakon za istraživanje porijekla živih bića, ali možda nam nedostaje još nešto pored nje. On kaže da je evolucija jedan zakon, ali da možda postoje i još neki drugi zakoni. Prema Jeremyju Englandu, fizičaru na institutu Georgia Tech u Atlanti, Darwinova evolucija objašnjava preobrazbu života na Zemlji, no, bilo bi nam bolje kada bismo došli do nove, univerzalnije teorije kako bismo razumjeli zašto se materija spontano organizira u život. Uistinu, naučnici koji se bave teškim pitanjem porijekla života otišli su duboko u evolucijsku prošlost, da bi se na kraju još više udaljili od nje. U tom procesu, na život su počeli da gledaju na iznenađujuće načine.
Da li je život lak ili težak? Ovo pitanje sadrži paradoks u proučavanju porijekla života, prisutan još od vremena kada je Darwin nesvjesno pokrenuo potragu.
U kasnom 19. stoljeću, život je izgledao kao prosta stvar. Činilo se da nastaje svuda, a posebno iz trulih materija. Crvi u mesu ili miševi u žitu ukazivali su da spontani nastanak života nije bio tako čudan niti jedinstven. Francuski biolog, Louis Pasteur, Darwinov savremenik, uporno je nastojao dokazati da je ovo shvatanje pogrešno. U tom nastojanju, Pasteur je izdvojio sterilno organsko tlo kako bi dokazao da iz njega ne može nastati ništa živo. Time je učinio da pitanje nastanka života izgleda veoma teško – gotovo nemoguće za dokučiti. Kao posljedica toga, mnogi Pasteurovi savremenici u potpunosti su odustali od istraživanja pitanja porijekla života.
Ali ukoliko život, kao što su Darwinovi savremenici sve više vjerovali, nije uvijek postojao na Zemlji, onda je makar jednom, sasvim slučajno, morao nastati. Pitanje je kako? Sredinom 20-tog stoljeća, dok su Miller i Urey pokušavali odgonetnuti život iz hemijske juhe, jednoj osobi iz drugog teorijskog univerzuma dopao se ovaj izazov. U pitanju je bio fizičar Erwin Schrödinger, koji je pomogao da se istraživanje o porijeklu života preusmjeri sa juhe na molekularnu genetiku.
U svom radu pod naslovom Šta je život? (1944), Schrödinger je objasnio kako je zaintrigiran životom jer mu se činilo da se ponaša drugačije od “svake druge materije” koju su fizičari i hemičari proučavali. Nije stvar u tome da je život izuzet od zakona fizike, obzirom da je njegova materija bila upravljana istim zakonima kao i svaka druga materija, već je stvar u tome što on izgleda začuđujuće iz perspektive fizikalnih zakona. U zatvorenim fizikalnim sistemima, entropija se povećava vremenom: statistički govoreći, materija postaje haotična zato što postoji više načina da bude u neredu nego u redu. U živim sistemima, međutim, stvari su drugačije: red i složenost se vremenom povećavaju. Schrödinger je nastojao objasniti kako dolazi do ove činjenice.
Shannonov pojam informacije kao mjere iznenađenja pomogao je naučnicima pri teoretiziranju o nastanku života
Pored toga što se bavio idejom o potrebi novog zakona ili koncepta kao što je negativna entropija kojim bi se objasnila živa bića, Schrödinger je mislio da bi se do objašnjenja možda moglo doći kada bi se otkrilo kako se život održava udvajanjem. Način na koji se strukture oblikuju, kopiraju, mijenjaju, te prenose ove promjene kako bi proizvele sve složenije strukture bi se možda mogao objasniti razumijevanjem onog što je on nazvao „nasljednom tvari“. Smatrao je da je bilo neophodno shvatanje „najosnovnijeg dijela žive ćelije- hromosomske niti“, za koju je on tvrdio da je bila jednaka „aperiodičnom kristalu“. Predlagao je da bi nešto slično toj strukturi moglo biti nasljedni mehanizam i temelj sposobnosti života da proizvodi red i složenost.
Dok se potraga za nasljednom tvari nastavljala, još jedna osoba ponudila je drugu ključnu teorijsku ideju. U pitanju je bio Claude Shannon, začetnik teorije informacija. U njegovom najpoznatijem članku pod nazivom Matematička teorija informacija (1948), Shannon je želio objasniti osnovnu strukturu komunikacije i pokazati kako se informacija može kodirati i prenijeti u binarnom obliku. Informacija je za Shannona mjera neizvjesnosti ili iznenađenja. Možda bismo mogli pomisliti da je informacija prosto dio komunikacije, ali, sa Shanonnove tačke gledišta, informacija je komunikacija o neizvjesnosti – što je veća neizvjesnosti ili iznenađenje, time je i količina informacija koje primamo veća. Do mjere u kojoj je informacija sistem kodiranja i dekodiranja, ona, naravno, čini srž molekularne genetike. Odnedavno, Shannonov pojam informacije kao mjere neizvjesnosti ili iznenađenja istraživačima olakšava teoretiziranje o nastanku života – velikom iznenađenju koje je toliko zaokupljalo Schrödingera.
Schrödingerov nasljedni princip inspirirao je Jamesa Watsona i Francisa Cricka koji su, uz pomoć podataka i istraživanja hemičarke Rosalind Franklin, otkrili pravu strukturu DNK u obliku dvostruke zavojnice. Kao što su ukazivali u zaključku njihova najznačajnijeg rada pod naslovom Molekularna struktura nukleinskih kiselina: Struktura deoksiribonukleinske kiseline (1953), na DNK se može gledati kao na ključni mehanizam kopiranja kod svih živih bića. Kao što su napisali: „Nije nam promaklo da pretpostavka o specifičnom uparivanju do koje smo odmah došli ukazuje na mogući mehanizam kopiranja genetičkog materijala.“
Samo mjesec dana nakon toga, objavili su drugi rad pod nazivom Genetičke implikacije strukture deoksiribinukleinske kiseline (1953). U tom radu istakli su da se čini da nasljedni materijal istodobno prenosi informacije. Ili prema njihovim riječima: „Zato se čini vjerovatnim da je upravo taj redoslijed baza kod koji nosi genetičku informaciju“. Watson i Crick nisu baš uzeli za ozbiljno računarsko ili kibernetičko shvatanje informacije koje je pokretalo Shannonov teorijski svijet, kaže zoolog i historičar nauke Matthew Cobb. No, činilo se da su se slagali s tim da je informacija ključna za razumijevanje svakog sistema kodiranja i dekodiranja.
Watsonovo i Crickovo otkriće je, naravno, bilo ključno za evolucijsku biologiju, a posebno za molekularnu biologiju. No, od kojeg je značaja bilo za istraživanja o porijeklu života?
S otkrićem mehanizma replikacije, naučnici su počeli razmišljati o ideji da je rani život, ako ne prvo živo biće, otpočeo zajedno sa replikacijom. Međutim, postojao je jedan problem. Naime, DNK nije mogao biti prvi samoreplikator obzirom da nije mogao nastati sam od sebe iz hemikalija rane Zemlje. Kada se formira, DNK nosi informacije neophodne za stvaranje proteina koji imaju brojne uloge u živim bićima, od izgradnje ćelija do prenošenja signala među organima. Isto tako, DNK se oslanja na posebnu vrstu proteina, koje nazivamo enzimima za ubrzavanje reakcija, koje mu omogućavaju replikaciju. Ali ni proteini nisu bili prisutni u ranoj Zemlji, obzirom da je za njihovu proizvodnju neophodan DNK. Ukoliko ni DNK ni samoreplicirajući proteini nisu nastali prvi, koje su to onda molekule započele proces replikacije?
1960-tih godina, naučnici su počeli sa razmatrenjem ribonukleinske kiseline, ili RNK, kao kandidata koji je započeo ovaj proces. U živim organizmima, RNK pomaže DNK da pretvori svoje informacije u funkcionalne proizvode koji nastaju zahvaljujući proteinima. Mnogo godina se na RNK gledalo samo kao na prenosnika informacija u DNK kako bi se njezin kod mogao prevesti u funkcionalne proteine. Međutim, rani eksperimenti na RNK ukazivali su na to da, za razliku od DNK, RNK možda može vršiti ne jednu, već dvije funkcije ključne za replikaciju. Naučnici su znali da RNK, poput DNK, može prenositi informacije. Pored toga, uočili su da poput enzima, RNK može ubrzati hemijske reakcije. 1980-tih godina, molekularni biolog Sidney Altman i hemičar Thomas Cech, zajedno sa svojim timovima istraživača, napravili su iskorak u ovom istraživanju: neovisni jedan o drugom, uspjeli su dokazati da se RNK molekule mogu ponašati kao enzimi koji ubrzavaju reakcije.
Nedugo nakon otkrića ove sposobnosti RNK, naučnici su svesrdno prihvatili ideju o „RNK svijetu“ u kojem je RNK bio najraniji oblik života sposoban da ubrza replikaciju sopstvenih informacija. Taj RNK svijet je, međutim, bio prepun problema. Najprije, iako su eksperimentatori uspjeli dokazati da se RNK može ponašati kao enzim, obično su se oslanjali na vanjske enzime kako bi započeli proces replikacije. Nadalje, mnogi naučnici sada smatraju da je RNK toliko nestabilan da nije mogao nastaviti ubrzavati reakcije i evoluirati na ekstremnim temperaturama prebiotičke Zemlje.
Posljednjih godina, RNK svijet susreo se sa određenim suprostavljenim teorijama o Zemljinim prvim replikatorima. Na primjer, 2017. godine naučnici Elizaveta Guseva, Ken A. Dill i Ronald N. Zuckermann predložili su teoriju prema kojoj bi molekule nalik proteinima mogle biti prvi replikatori.
Svi ovi izazovi u vezi sa RNK ukazuju nam na to da su naučnici daleko od koncenzusa o hemijskom porijeklu života. Štaviše, čini se da se tim nedostatkom koncenzusa naučnici vraćaju na hipotetske početke i razvijaju nove, radikalne hipoteze.
Drugi su počeli razmišljati sistematičnije, termodinamičnije i univerzalnije o pitanju nastanka života
Jedan od pokušaja teoretiziranja o porijeklu života ponovo je došao u centar pozornosti prije 20 godina, kada je fizičar Freeman Dyson u svojoj knjizi Porijeklo života (1999), predložio dvije hipoteze o porijeklu života kako bi objasnio dva ključna procesa u ranim živim bićima: metabolizam i replikaciju. Dyson je prilagodio revolucionarni rad mikrobiologinje Lynn Margulis, koja je otkrila da je rani ćelijski život kombinirao najmanje dva različita organizma kako bi formirao ćeliju s jezgrom.
Prema Dysonu, Miller-Ureyev eksperiment sa praiskonskom juhom bi naučnicima mogao pomoći pri razumijevanju ranog metabolizma. RNK svijet nudio je mogući uvid u procese replikacije: „Prvi (metabolički) početak morao je biti sa molekulama koje podsjećaju na proteine, a drugi početak (replikacija) sa molekulama nalik na nukleinske kiseline.“ Prvo je usporedio sa kompjuterskim hardwarom, a drugo sa softwerom. Tvrdio je da se hardware morao pojaviti prvi, iako su oboje neophodni za rad mašine. Prisjećajući se Shannona, Dyson je izjavio da je sistem procesiranja informacija bio inspiriran pitanjem porijekla života.
David Baum, botaničar i eksperimentalni biolog na Univerzitetu Wisconsin-Madison, naglašava da za razumijevanje hemijskog porijekao života, prvo moramo razumjeti izuzetnu složenost prebiotičkih hemijskih sistema. On to ovako objašnjava:
Jedna od frustracija u polju porijekla života je ta da ga ljudi često predstavljaju kao jedan problem, što on nikako nije. Radi se o čitavom nizu zasebnih problema. Život nije sam od sebe preskočio ovu tranziciju od slučajne hemije do sistema sa genetikom i ćelijama i tako dalje.
Baum pojašnjava dvije ključne pojave u eksperimentima o porijeklu života iz oblasti genetike. Prva pojava naziva se šabloniranje i predstavlja „ideju prema kojoj molekule sa određenom sekvencom sastavnih elemenata mogu dati povratnu informaciju kojom ubrzavaju indirektno stvaranje te iste sekvence.“ Ovaj proces podsjeća na informacijske sisteme i eksperimentatori bi ga možda mogli ponoviti. Druga pojava je prevođenje, koje uključuje „razumijevanje kako jedna RNK molekula može kontrolirati i komunicirati sa sekvencom proteinske molekule.“ Ovo je, za usporedbu, „komplicirano, zapanjujuće, i daleko izvan opsega sadašnjih eksperimenata.“
Iako Baum pažljivo ukazuje na trenutačna ograničenja eksperimenata, daleko od toga da je beznadežan u vezi sa budućnošću proučavanja porijekla života u laboratoriju. Na kraju, kaže kako svako ko vrši eksperimente „mora vjerovati da život nije tako čudna stvar.“ To opet ne znači da je život prosta stvar: „U evoluciji se dešavaju jednostavne stvari, no, s vremena na vrijeme, te jednostavne stvari se nakupljaju u čudnom nizu i stvaraju nešto sasvim neočekivano.“ Baumu se čini mogućim da zakoni Univerzuma neminovno stvaraju život, no, detalji o pretvaranju hemikalija u žive sisteme su nam i dalje nepoznati. Mogli bismo reći kako je rana hemija života puna Shannonovih informacija – i puna iznenađenja.
Fizičar Jeremy England, stvari gleda iz drugog ugla. Njemu život uopće nije iznenađujući, obzirom da prirodno proističe iz zakona fizike. U njegovoj hipotezi pod nazivom „prilagodba vođena rasipanjem“, zakoni Univerzuma proizvode urednu strukturu koju zovemo život. Njegova teorija bavi se Schrödingerovom poteškoćom da objasni zašto život ne ide istim putem kao materija u zatvorenim sistemima ka većoj entropiji, te zašto zapravo postaje uredniji i složeniji s vremenom. U jednom predavanju iz 2014. godine, i u knjizi koja uskoro izlazi, England objašnjava kako u neravnotežnim sistemima sa snažnim izvorom energije, kao što je Sunce, materija neminovno formira strukture koje olakšavaju rasipanje energije. Za živa bića, jedan od najefikasnijih načina organiziranja radi rasipanja energije je razmnožavanje. U skladu sa Englandovom teorijom, oblici života postaju sve složeniji ne samo zato što su podložni Darwinovoj evoluciji, već zato što moraju unaprijediti rasipanje energije. England kaže kako nam „razmišljanje o evoluciji jezikom fizike omogućava otkrivanje novih načina na koje prilagodba može nastati i koji nužno ne zahtijevaju Darwinove mehanizme.“
Za druge naučnike, kao što je Eric Smith sa Instituta za nauku o životu na Zemlji u Tokyu, proučavanje porijekla života znači okrenuti se biosferi kao cjelini. Kaže kako složeni biološki sistem „nosi pravu prirodu živih bića“. Evolucijski okvir istraživanja porijekla života, prema Smithu, naučnike često navodi da se fokusiraju na porijeklo organizma. Tako se sprječavaju opsežnija razmišljanja o živim bićima. Da bismo razumjeli život i njegovo porijeklo, tvrdi Smith, moramo proučavati organizacijske i hemijske strukture na kojima se život temelji.
U međuvremenu, naučnici poput Sare Walker sa Državnog univerziteta Arizone, kažu da se moramo direktnije vratiti prvim principima da bismo razumjeli život. Prema Walkeru, ključni princip koji bismo trebali razumjeti je informacija – koju moramo razumjeti mnogo uopćenije u odnosu na starije genetičare. Ona kaže da postoji „fizika informacija koje upravljaju živim sistemima“. Trenutačno, informacije ne razumijemo baš najbolje, ali ukoliko uspijemo odgonetnuti kako informacija komunicira s materijom, bit ćemo mnogo bliži objašnjenju nastanka života.
Kako se evolucijski okvir za istraživanja o porijeklu života širio i istrošio, tako se istrošila i definicija života. Kada naučnici razmišljaju o prebiotičkim hemikalijama koje su se spontano organizirale, granice između živog i neživog počinju da se gube. Nekim istraživačima, kao što je evolucijski biolog David Krakauer, preispitivanja definicije života su dobrodošla. Prema Krakaueru, sav taj naglasak na repliciranju oblika koja nazivamo živa bića nas sprječava da na biološki način razmišljamo o zapanjujućem nizu nepredvidivih sistema koji nam se nalaze pred nosom, a za koje ne možemo reći da su živi.
Hamlet je živ, a kompjuterski virusi i društvene mreže bi se možda s pravom mogli smatrati oblicima života
Krakauer kaže da postoji opsesija porijeklom i idejom da se općenitost načela ne može razdvojiti od porijekla načela. I upravo to je greška. To bi bilo isto kao kada bismo rekli da je Johannes Gutenberg izmislio štamparsku mašinu da bi umnožio Bibliju, tako da se ona može koristiti samo za Biblije. No, ona se koristi za mnoge druge vrste knjiga. Isto tako, dok je Schrödinger bio zainteresiran za pouzdanu replikaciju u kontekstu hemije, ko se usudi reći da se u Gutenbergovom kontekstu – štampi – nije pratilo isto načelo. Krakauer misli kako bi bilo dobro da naučnici koji proučavaju porijeklo života pronađu opća načela života i replikacije, a ne da se isključivo fokusiraju na historijsku prirodu nastanka života na Zemlji.
Na zadnjim stranicama knjige Šta je život?, Schrödinger iznenada skreće u drugi smjer u kojem se čini da predviđa ovakva preispitivanja života. To čini upuštajući se u područje ljudske svijesti. U ovom dijelu rada, Schrödinger se vraća na Upanišade, navodeći kako je individualna svijest samo platno za sakupljanje sjećanja. Kaže da mi ne umiremo kada ta sjećanja izblijede. Čak i kada bi hipnotizeri uspjeli obrisati sva sjećanja jednog pojedinca, Schrödinger kaže kako on ne bi prestao postojati. Štaviše, sadržaj tih sjećanja je živ: „Junak romana koji čitate je vjerovatno bliži vašem srcu, i zasigurno je življi i poznajete ga bolje nego mlađu verziju sebe.“ Obzirom da svijet stalno proizvodi živi sadržaj za platno svijesti, nikada nema „oplakivanja zbog nestanka pojedinca. Niti će ikada biti.“
Krakauer dijeli mnoga Schrödingera stajališta. Misli da postoje mnogi oblici života – da je, na primjer, Hamlet živ, te da se kompjuterski virusi i društvene mreže s pravom mogu smatrati oblicima života. Isto tako, misli kako još uvijek u potpunosti ne razumijemo načela života. Priupitala sam Krakauera da li misli da je Schrödinger u ovim zadnjim razmatranjima bio mistik ili provokator ili nešto sasvim treće. Rekao mi je da je Schrödinger želio razumjeti svijest i da uopće nije bio mističan sa svojim sugestijama. Krakauer to objašnjava ovako: „Schrödinger je pokušavao naći načela koja bi ujedinila kulturnu evoluciju sa organskom evolucijom“. Ukratko, i on je, isto tako, tražio sveobuhvatnija načela života.
Kada pogledamo radove o porijeklu života od Darwinovog vremena do danas, primijetit ćemo kako je ovo polje nevjerovatno otporno – što možda i nije drugačije od sistema porijekla života koje proučavaju. Kada se nađu pred ćorsokakom, spontano se preoblikuju. Teorijski okviri koji pokreću istraživanja prilagodili su Darwinova razmišljanja na bezbroj načina, a sada se udaljavaju od Darwina ka novim teorijskim okvirima.
Ovi okviri tjeraju nas da na život gledamo na drugačije načine. Kada prepoznamo univerzalne načine na koje se materija organizira i replicira; kada se pozabavimo mogućnošću da prenošenje informacija preko računalnih i kulturnih sistema može označiti nastanak života; kada se okrenemo biosferi kao živom sistemu, tada počinjemo tražiti život na mjestima koja se obično čine neživim. Tragamo za znakovima života u vanjskim planetama ili u međuprostorima stijena i leda; ili vidimo život kako se replicirana poznatim tapiserijama kulture. Tražimo načine na koje nas život iznenađuje. Gotovo se čini da život nastaje upravo onda kada se naše ideje o njemu počnu podudarati sa fenomenom koji pokušavamo dokučiti.
Autorica Natalie Elliot je vanredna profesorica na Koledžu St. John u Santa Feu, Novi Meksiko, i naučna spisateljica. Njezini tekstovi objavljivani su u magazinima The New Atlantis i Parallax. Živi u Santa Feu i New Yorku. Ovaj tekst je objavljen na aeon.co. S engeskog za Prometej.ba prevela Amina Turudija.