Vjerojatno smo puno puta pomislili da je naša sudbina unaprijed određena našim genetskim naslijeđem. Međutim, je li to uistinu tako? U traženju odgovora može nam pomoći epigenetika, relativno mlado znanstveno područje genetike.
Njezino značenje u doslovnom prijevodu s grčkog jezika znači ono što se nalazi iza ili izvan gena kao osnovnih bioloških jedinica nasljeđivanja, smještenih u jezgri stanice. Svatko od nas dobiva od roditelja genetsko naslijeđe koje sadrži upute i informacije koje nas izgrađuju i čine onakvima kakvi jesmo. No, danas znamo da to ipak nisu nepromjenjive informacije koje bi naše stanice trebale slijediti čitav život.
Naziv epigenetika po prvi put spominje biolog Conrad Hal Waddington 1942. godine, međutim, zamisao da ljudska sudbina nije u potpunosti određena genetskim naslijeđem nije nova. Sve stare tradicije prenose znanje o složenoj čovjekovoj prirodi koju ne čini samo tjelesna, nego i energetska, emocionalna i mentalna razina i, štoviše, sve one zajedno utječu na aktiviranje genetskog naslijeđa. Zato je važno sagledavati ljudsko biće u cjelini.
Ono što se nalazi iza ili izvan gena označava reakcije u našem tijelu potaknute iz unutarnje ili vanjske okoline svakog pojedinca.
Unutarnju okolinu tijela čine tjelesni, energetski, emocionalni i mentalni aspekt čovjeka, a vanjsku, primjerice, hrana, tjelovježba, temperatura, nadmorska visina, elektromagnetska zračenja, virusi, bakterije, općenito okruženje u kojem boravimo, kao i sam način života.
Genetsko se naslijeđe aktivira, odnosno uključuje ili isključuje na “čitanje” tek kada dobije poticaj iz unutarnje ili vanjske okoline. Pomoću poticaja, kao što su intenzivni osjećaji ili misli, stvaramo signale koji preko receptora prodiru u stanicu do jezgre u kojoj stvaraju kemijske promjene u genima. Epigenetski signali ključni su prekidači koji odlučuju hoće li se geni aktivirati i biti “pročitani” ili će ostati “nepročitani”. U slučaju našeg tijela, “čitanje” znači da će se na temelju gena kao obrasca izgraditi nove molekule bjelančevina.
Na primjer, kada porežemo prst, ozlijeđene stanice šalju epigenetski signal stanicama oko rane koje se zatim uključuju u proizvodnju odgovarajuće bjelančevine te dolazi do dijeljenja i stvaranja novih zdravih stanica kože. Ako smo previše zaokupljeni određenom emocijom, signali koje šaljemo stanici neće biti dovoljno jasni i stanice neće dobiti odgovarajući podražaj, a zacjeljivanje rane potrajat će duže jer je većina energije tijela zauzeta rješavanjem emocija.
Jedan od školskih primjera epigenetičkog djelovanja razvoj je genetskih bolesti jednojajčanih blizanaca. Ako prihvatimo ideju da su određene bolesti genetski uvjetovane, tada jednojajčani blizanci imaju iste gene i isti genetski izražaj. Međutim, kod njih se ista bolest ne očituje na isti način, a vrlo često genetska bolest može biti izražena samo kod jednog, a da pritom drugi blizanac nema isti zdravstveni problem.
Sljedeći primjer vezan je uz suvremena znanstvena istraživanja koja ukazuju na utjecaj stresa na razvoj psihičkih te isto tako i tjelesnih bolesti i poremećaja. Takozvani pozitivan stres, kao prvobitni signal za opću ugroženost organizma, postaje opasan kada je prisutan danima, tjednima i mjesecima. Takav nagomilani stres, između ostalog, onemogućuje normalno i svjesno svakodnevno djelovanje te naposljetku uzrokuje i promjene u genima u obliku upalnih procesa. Brzi upalni procesi predstavljaju korisnu i kratkotrajnu prilagodbu organizma koja povećava aktivnost obrambenog sustava u borbi protiv bolesti. Međutim, konstantni upalni procesi uključuju i stvaranje upalnih bjelančevina koje se nastavljaju stvarati čak i onda kada ne postoji prava prijetnja organizmu. Takve kronične upale povezane su s povećanim rizikom od karcinoma, astme, artritisa, bolesti krvožilnog sustava i s raznim oblicima depresije. Iz dosadašnjih istraživanja potvrđeno je da tjelovježba poput tai chi chuana, yoge, vježbe disanja, kao i razni oblici emocionalnih i mentalnih terapija, osim što ublažuju i smanjuju stres, također smanjuju i aktivnost gena koji su povezani s upalnim procesima.
Promjene u genima koje čovjek stekne tijekom života postaju određeni zapisi ili informacije koje se prenose s roditelja na potomstvo. Stoga geni koje mi “čitamo”, osim što su važni za nas sada, isto tako će biti “čitani” i važni kod naših potomaka. Također, navike koje stvaramo prenosimo putem gena i na naše potomke.
Epigenetika nam stoga donosi važnu poruku, a to je da naš način života utječe ne samo na temeljno usmjerenje vlastite sudbine, nego i na ono što ćemo prenijeti svojim potomcima. Za razliku od evolucijske teorije prema kojoj preživljavaju fizički najjači i najsposobniji, epigenetika nas podsjeća na tradicionalne vrijednosti, a to je da za zdrav i kvalitetan život čovjek treba podjednako njegovati cjelokupno biće. Tako čovjek ostavlja najbolje naslijeđe kako onima s kojima dijeli ovaj životni trenutak, tako i onima koji dolaze iza nas.
Autor: Sofija Stepanovska