Čovjek u svakom povijesnom vremenu teži ostvarivanju određenog životnog reda koji će mu omogućiti materijalni i humani napredak. Tako nastaju kulture i civilizacije koje u vremenu i prostoru otvaraju mjesto najrazličitijim oblicima ljudskog izražavanja. Gledajući unatrag, bez obzira na različitosti i vremensko-prostornu udaljenost, u njima prepoznajemo nešto duboko ljudsko, što nam je blisko, a što je teško opisati riječima jer izmiče uobičajenoj terminologiji za opisivanje materijalne kulture…
Valdivijska kultura nastala je u Ekvadoru, na području koje oplahnjuju hladne struje Pacifika, a grije vrlo topla i suha klima. Prvi su nositelji te kulture svoja naselja osnivali uz ocean ili uz rijeku Guayas i zaljev gdje se ona ulijeva u ocean.
Počeci te kulture su nejasni. Smatra se da je započela oko 3500. g. pr. Kr. i nestala oko 1800. g. pr. Kr., ali ne postoje cjeloviti arheološki ostaci koji bi mogli ispričati jedan cjeloviti dio priče, a potpuna odsutnost pisanih tragova ostavlja velike praznine u povijesnom sjećanju toga kraja.
Podatak koji zbunjuje je tisuću godina tišine između nestanka prethodne kulture na tom području, kulture Las Vegas, i početka kulture Valdivije. Te su dvije kulture različite po jednoj važnoj odrednici – načinu života. Dok je kultura Las Vegas bila većim dijelom nomadska, valdivijska se kultura trajno vezala za zemlju te je vjerojatno najraniji primjer ratarskog društva u Ekvadoru. Upravo joj je to omogućilo uvođenje drugačijeg načina organizacije života. Život i dalje ostaje vezan za prirodu i njezine sezonske cikluse, ali “ukorijenjenost” u okolinu čovjeka sada obvezuje na drugu vrstu rasta.
U razdoblju od nešto manje od dvije tisuće godina, koliko je ta kultura trajala, značajno je porastao broj stanovnika, došlo je do usavršavanja stambenih objekata te promjene u organizaciji sela. Selo se postupno razvija do veličine manjeg grada s oko tri tisuće stanovnika. Kultura Valdivije, pored mjesta Valdivija po kojem je dobila ime, obuhvaćala je još niz drugih mjesta: San Pablo, Real Alto i Salango na obali te Loma Alta, Colimes i San Lorenzo del Mate u unutrašnjosti.
S vremenom se u ovim gradovima razvija i jedan oblik administrativnog središta, a na kraju se iz ovih relativno velikih organiziranih cjelina izdvajaju pojedine obitelji koje se smještaju izvan grada kako bi stvorile prva obrtnička naselja. Taj postupni razvoj u širinu neminovno je doveo do drugačijeg oblika socijalnih odnosa i novog načina usklađivanja među ljudima unutar zajednice gdje je svakome trebalo osigurati njegovo mjesto kako bi mogao sudjelovati u stvaranju kulture.
Prestankom nužnosti neprestanog seljenja i stabiliziranjem novog načina života počinje se proizvoditi veća količina raznovrsnih predmeta. Otkrivaju se novi načini izražavanja poput rada u glini i pečenja keramike. Od samih početaka ukorjenjivanja te kulture, keramički se predmeti izrađuju u velikom broju i smatra ih se neočekivano dobrim u tehničkom i umjetničkom smislu. Najraniji primjerci posuda već su oblikom standardizirani i vidljiva su jasna pravila ukrašavanja, ali je pored toga postojao i određeni stupanj slobode u izražavanju. Stvoren je osobit stil nazvan valdivijskim stilom.
Prvotno korištena samo za izradu praktičnih jednostavnih posuda za pripremu i čuvanje hrane, namirnica i tekućina, keramika se širi na područje umjetnosti.
Umjetnost Valdivije
Smatra se da je umjetnost u valdivijskoj kulturi započela izrađivanjem figurica u kamenu. Bili su to zapravo samo blago naznačeni ljudski likovi na kamenim pločicama, bez posebnih osobina koje bi odredile spol ili specifičnosti neke određene osobe. S vremenom su dobivale više detalja, a prijelazom na podatniji materijal, glinu, likovi su dobivali veću izražajnost te se profiliraju u male Valdivijske Venere1, kako se popularno nazivaju zbog naglašenih ženskih tjelesnih karakteristika.
U Valdiviji je već kod prvih iskapanja pronađeno preko sedamdeset fragmenata i jedna cijela ženska figurica. Čitave statue vrlo su malene, od 4,6 do 8,8 cm visine. Valdivijski je umjetnik posebnu pažnju pridavao karakternim osobinama gornjeg dijela tijela i to na vrlo zanimljiv način – koristeći se kosom kao temeljnom karakteristikom. Svaka je statuica individualizirana upravo detaljno izrađenom kosom, čak do te mjere da su pojedini dijelovi lica potpuno prekriveni i tako stavljeni u drugi plan. Smatra se da se pomoću kose željelo prikazati ili naglasiti različite faze u fizičkoj zrelosti žene jer se određeni načini oblikovanja kose mogu povezati s točno određenim vrstama prikaza, npr. prikazom mlade djevojke, zrele žene i trudnice. Kada su vidljivi, oči, obrve i usta izvedeni su jednostavno, ali vrlo spretno, pridonoseći izražajnosti prikaza.
U valdivijskoj kulturi nisu zabilježene statue s izrazitim muškim atributima. To bi moglo upućivati na matrijarhalno društvo u kojem dominantnu ulogu ima ideja ženske plodnosti i osjećaj povezanosti s Majkom Zemljom. Naime, u poljodjelskom načinu života, život uvelike ovisi o plodnosti i darovima obrađene zemlje, a time i žena preuzima društveno značajniju ulogu jer se kao nositeljica života doživljava povezanom sa zemljom po svojoj sposobnosti rađanja. Tome u prilog govore i mjesta na kojima su statuice pronađene: oko kućnih ognjišta, pored kuća i na mjestima namijenjenim obredima.
Međutim, pronađene su statuice koje imaju istovremeno ženske i muške osobine, što nije rijedak slučaj u umjetnosti. To je simbolički prikaz ujedinjenja dviju komplementarnih snaga koji naglašava plodnost.
Priroda
Vjerojatno je najčešće pitanje koje si čovjek postavlja kada se nalazi pred zagonetnom ljudskom skulpturom bilo koje kulture – što je osobu nagnalo da oblikuje ovaj komadić gline ili kamena. Postoji li, pored potrebe za stvaranjem, rastom i izražavanjem – izravnim ili simboličkim – još neki razlog nastanka tih figurica?
Valdivijske Venere povezuje se s idejom i obredima plodnosti. Budući da je šamanistička praksa u to vrijeme bila vrlo izražena, postojali su mudraci i iscjelitelji koji su duboko poznavali prirodu, uključujući vidljivu i nevidljivu prirodu čovjeka te ljekovita svojstva pojedinih biljaka. Šamani su bili upućeni u liječenje biljem i obnavljanje psihofizičke ravnoteže čovjeka, što je uključivalo i pripreme za određene zadatke koje netko namjerava preuzeti.
S time na umu Clifford Evans i Betty J. Meggers, arheolozi koji su značajno doprinijeli razumijevanju valdivijske kulture, navode da su u izvornoj šamanističkoj praksi te figurice preuzimale ulogu svetih predmeta s iscjeljujućom snagom2. Izrađivane su “zbog duhovne potrebe, za određeni obred ili ceremoniju (vjerojatno povezan s plodnošću), za određenu ženu ili za dobrobit doma ili zajednice3.”
U šamanističkom obredu valdivijska žena povezuje se s idejom plodnosti, preuzimajući onu nevidljivu snagu prirode koja omogućuje nastajanje života.
Pored statuica koje su nazvane Venerama, ta je kultura još poznata po neobičnim kamenim pločama i kamenim mužarima. O mužarima iz valdivijskog razdoblja nemamo mnogo podataka, dvoji se čak pripadaju li toj kulturi.
Mužari su vrlo visoke kvalitete izrade. Očita je skladnost oblika i umješnost oblikovanja kamena, upadljiva je životnost i uvjerljivost prikaza životinjskog lika. Moguće je da se ta vrsta posude upotrebljavala u obrednim prilikama i za izradu lijekova usitnjavanjem biljaka ili šamanističkih pripravaka.
Zagonetne kamene ploče dijele se u dvije skupine: jedna sadrži ploče koje su zbog svojih geometrijskih motiva nazvane karte zvjezdanog neba, a druga takozvane kamene sove. Ni o jednima ni o drugima ne zna se gotovo ništa. Smatra se da su kamene sove nastale zbog simboličkog značenja koje je u nekim pretkolumbijskim kulturama imala ta noćna ptica. Njezina je uloga bila prenošenje Sunca tijekom noćnih sati, čime se osiguravalo njegovo izlaženje svakoga jutra. Zato se u šamanizmu sovu smatralo bićem koje pomaže ljudima nakon smrti, vodeći duše na njihovu putovanju drugim svjetovima. Namjena tih kamenih prikaza nije poznata.
Takozvane karte zvjezdanog neba pravokutne su ploče prekrivene linijama i plitkim udubljenjima. Njihova je funkcija također nepoznata. Postavljaju se razne teorije, od kojih jedne zastupaju da je to rani oblik pisma, druge da je to običan apstraktan ornament, a treće da se radi o pločama koje su služile za proricanje.
Do danas je na tom području provedeno malo znanstvenih arheoloških istraživanja, a malo je teorija do kraja potvrđeno, zbog čega je teško stvoriti potpunu sliku Valdivije. Jedna od neispitanih teorija je i ona o utjecaju japanske Jomon kulture na izradu rane valdivijske keramike koja postavlja hipotezu da su japanski moreplovci doplovili do Ekvadora i potaknuli nastanak i razvoj keramičke djelatnosti. Kao dokaz trebale bi poslužiti sličnosti u motivima i oblicima keramike.
Zbog vrlo slabog nadzora nad arheološkim nalazištima došlo je do krađe pronalazaka te preprodaje i izrade vještih krivotvorina. Neki predmeti, u potpunosti izmišljeni, postali su “valdivijski”. Primjer su takozvani idoli predaka, inspirirani autentično izrezbarenim figuricama veličine dlana.
Ono što možemo prepoznati kao duboko ljudsko kod valdivijskih prikaza je čovjekova težnja da dotakne i izrazi ono što ga nadilazi, ono skriveno iza vela materije.
1 Naziv upućuje na sličnost sa statuicama iz kamenog doba koje prikazuju nago žensko tijelo s izrazito naglašenim ženskim osobinama, od kojih je najpoznatija Venera iz Willendorfa.
3 Evans and Meggers, Early Formative Period of Coastal Ecuador: The Valdivia and Machalilla Phases
2 Lewandowski, Speaking through Stone: Ancient Voices of Ecuador and Colombia
Autor: Vedrana Novović