Samo, čini se da je dosada dobra za nas. Što ako je dosada značajno iskustvo – ono koje nas tjera u stanja dubljeg promišljanja ili kreativnost?
„Umirem od dosade“, žali se mlada žena, Jelena, u Čehovljevoj drami Ujak Vanja iz 1897. godine. „Ne znam što da radim.“ Naravno, kad bi Jelena postojala danas, znamo kako bi ublažila dosadu: izvukla bi svoj smartfon i pronašla nešto zabavno, poput BuzFeeda ili Twittera ili igre Clash of Clans. Ako u svom džepu nosite svu silu svjetske zabave, lako je otjerati dosadu.
Samo, čini se da je dosada dobra za nas. Što ako je dosada značajno iskustvo – ono koje nas tjera u stanja dubljeg promišljanja ili kreativnost?
To je zaključak dviju fascinantnih studija. U jednoj, znanstvenici su pitali skupinu ljudi da se bave nečim dosadnim, poput kopiranja brojeva iz telefonskog imenika, i onda su ih podložili testu kreativnog mišljenja, poput osmišljavanja uporabe para čaša. Rezultat? Ispitanici kojima je bilo dosadno osmisli su više ideja nego oni iz kontrolne skupine koji se nisu dosađivali, i njihove su ideje često bile kreativnije. U drugoj studiji, subjekti koji su pisali test riječi „asocijativnih misli“ osmislili su više odgovora kada su bili prisiljeni gledati u dosadan screensaver.
Dosada može potaknuti kreativnost zato što neumorni um žeđa za stimulacijom. Možda situacija obilja dosađivanja uzrokuje neki tip kognitivnog pomaka unaprijed.„Dosada postane stanje u kojemu se traži“, kaže psihologinja Heather Lench sa Sveučilišta A&M u Teksasu. „Ono čime se bavite trenutno vas ne zadovoljava. Stoga tražite, i angažirani ste.“ Um koji se dosađuje ulazi u stanje „sanjarenja“, kaže Sandi Mann, psihologinja sa Sveučilišta Središnjeg Lancashirea koja je provodila spomenuti eksperiment s čašama. Roditelji će reći da će djeca koja „nemaju što raditi“ u konačnici smisliti neku čudnu, zabavnu igru – s kartonskom kutijom, upaljačem, čime bilo. Filozofi su ovo predosjećali stoljećima; Kierkegaard je opisao dosadu kao preduvjet stvaranja: „Bogovima je bilo dosadno; stoga su stvorili ljudska bića“.
Problem, brinu se psiholozi, leži u tome da ovih dana ne moramo mučiti muku s tim sporim trenucima. Mi ih eliminiramo. „Pokušavamo zagušiti svaki trenutak dosade u našim životima mobilnim uređajima“, kaže Mann. To nam može pružiti trenutno olakšanje, ali isključuje dublje mišljenje koje izvire iz pogleda u mrtve trenutke. Čačkanje po mobitelu jednaku je „jedenju loše hrane“, rekla je.
Stoga, evo ideje: umjesto da vječito izbjegavate dosadu, prepustite joj se. Makar ponekad. Mann je otkrila da najbolje misli dok vozi auto pa si ne može odvući pažnju s mobitelom. Kada pisci govore o korištenju programa Freedom, softverskog rješenja koje gasi internetsku vezu, često tvrde da ga koriste kako bi izbjegli rastresenost. No, možda se tu radi o još nečemu – o prepuštanju određenoj razini dosade nekad u danu – o korisnoj, produktivnoj monotoniji.
A tu je i, naravno, loša dosada. Dobar tip dosade motivira nas da vidimo što može iz nje proizaći; „plodonosna dosada“, kako ju je nazvao filozof Bertrand Russell. Loš tip dosade, suprotno, umara, i redovito vam se zbog nje i ne da ništa. (Ovaj tip dosade ima i svoje ime: letargična dosada.)
Ključni aspekt našeg suvremenog života je, dakle, naučiti kako pristupati tim različitim okusima dosade – znati razlikovati korisnu dosadu od one koja zaglupljuje. (Pogled na smartfon u trenutku doade nije uvijek, ili čak ni često, loša stvar.) Dosada bi, čini se, mogla biti iznimno zanimljiva.