Nakon jedanaest mjeseci od izbora, mandatar nove »vlade« nije imenovan, ali to već postaje normalno. Eno Mostara bez izbora jedanaest godina, pa šta?
Kobajagi napetih trideset dana od famoznog »dogovora« tri lidera nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini, SDA, SNSD i HDZ i potpisanih 12 »principa« o sreći i uspješnoj državi, isteklo je minulog četvrtka. Novi čin političke farse je završen. Valja sad osmisliti naredni, ali neće biti teško, to je već rutina.
Dakle, nisu stečeni uslovi da se prihvate »principijelne« ucjene kojima se blokira rad Parlamenta i kakav-takav normalan rad Predsjedništva BiH (eno zabrinuti su zbog Kašmira). Navodni kamen spoticanja je rutinski Godišnji izvještaj (ANP) na putu prema NATO-u.
I mada se sad svi i pomalo smiješno satraše da dokažu kako ANP baš i ne znači nikakvu garanciju ulaska u NATO, nastavak svekolike blokade države i rast tenzija obezbjeđeni su. U Predsjedništvu BiH Dodik taj ANP neće, a Džaferović i Komšić bez toga ne dižu ruku ni slučajno za novog mandatara. Usput, kandidata iz Dodikovog jata. Zajednički rezultat je dalja paraliza svega iz »patriotskih namjera«.
U permanentnoj ustavnoj matematici dva protiv jedan, pa tako u krug, uvijek pobjeđuje profitabilna odlučnost koja obasjava državu sa samih vrhova. Uz mazohističku pomoć »naroda« koji će sutra ponovo strasno i iz dubokog uvjerenja kako baš tako treba – glasati za iste etno ljubimce potkopavajući tako i preostale mrvice šansi da se u dogledno vrijeme ponovo dosegne bar minimum onoga što je dostojanstven život. Oni za koje glasaju uglavnom su već podmireni ali, nikad im dosta. I tako bezmalo tri decenije.
Logika u naivnih danas jeste da bi vlast morala služiti onima koji su ih birali. Ta prevara važi kod mnogih i danas. Eno i obećanja onog »Dogovora« sa 12 »Principa« pisana su na taj način. U onom od četvrtka i formalno bezvrijednom papiru lijepo je pobrojano: »Poštivat će se i provoditi Okvirni sporazum za mir, Evropska konvencija o ljudskim pravima« itd.
I »uskladiti domaće zakonodavstvo sa pravnom stečevinom EU…« Na značajnom 7. mjestu Principa eno i o »…nastavku Reformske agende…, u skladu s Programom ekonomskih reformi BiH…«
Jasno, tu su i »mjere za održivi povratak prognanih i raseljenih…« U preostale tri tačke još je i ono o borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala, pa o izgradnji dobrosusjedskih odnosa itd. Konačno, prije one 12. tačke, glavni je poziv za imenovanje Vijeća ministara BiH i »ostalih radnih tijela u skladu sa Ustavom i poslovnikom«.
Tačka 12 kuriozitet je. Samo je ona hitro realizirana: Mandatar nije imenovan – najvažnije nije učinjeno. Blokada je uspjela.
Paralelno sa svim ovim, ko hoće da zna ono relevantno o BiH može da zna. Objavljivano je i u nas i u svijetu. Uz logične pretpostavke da se govori o istinskoj državi, njenim institucijama poput vlade, parlamenta i svega što uz to ide, te o njihovim interesima u korist naroda i te države.
Realnost je, međutim, drugačija: Dan uoči isticanja onog roka za validnost »Dogovora«, Dodik u Beogradu rutinski ponavlja poznate izjave i zaključke: »Republika Srpska je jedina u BiH samoodrživa (sic!), ima sve elemente državnosti, teritoriju, narod, vlast i sve neophodne kriterije da bude međunarodno priznata kao država i da »ih« neće zaustaviti ni teški politički okršaji koje vode u gotovo neprijateljskom okruženju gotovo 20 godina…
Njemu, dakle, sasvim odgovara sudbina tzv. Dogovora, jer BiH tako nastavlja s blokadama ka dnu. I otvara mu prostor za nove egzibicije – zahtjev za ukidanje i onih institucija, svojevremeno zajednički ustanovljavanih kao što su Oružane snage BiH (odbrana), Visoko sudsko i tužilačko vijeće (pravosuđe) i Uprava za indirektno oporezivanje (finansije).
Uz nastavak potpune blokade Parlamenta i djelomično Predsjedništva to znači i blokadu odluka »privremene vlade«, čime se rapidno povećavaju blokirana sredstava za kakav-takav razvoj: na čekanju su tako s »tendencijom ukidanja« razni veliki sporazumi BiH sa ino-partnerima u vrijednosti od 1,9 milijardi KM, za sada.
Zbog nerada Parlamenta 773 miliona KM i neratifikovanja u Predsjedništvu još 1,2 milijarde KM. Eto »uspjeha« blokade državnih institucija. Od toga blizu milijarde samo je za odobrene poslove u izgradnji autoputeva…
Da ova »mudrost« nije baš jednostrana evo i pitanja: Koji su to »rezultati« teške blokade sistema kod onih za koje je ANP obavezan spram »mrtve glave«, pa zato patriotski trijumfalno odbijaju Dodikovog mandatara, ma kakav bio.
Jer, ovako nema ni njega ni Vijeća ministara, ni deblokade svega onoga što može biti dobro za državu i narod. Ili još preciznije, zašto je bilo koji ANP za koji sada i u BiH pa i u Washinghtonu ponavljaju da baš i nije kapitalni uslov za NATO, kao što nije ni dovoljan sam po sebi, a povod je, kao, za paralizu vlasti svima samo s kontra povodom. Zar cifre o tome gdje je BiH danas i gdje je životna realnost njenih građana, nisu dovoljan razlog za svaku deblokadu sistema, po prioritetima. A šta to znači kazuju samo neki podaci koji se čitaju iz svjetski relevantnih izvora:
BiH odavno nema 3,5 miliona stanovnika (popis 2013.), već je taj broj danas oko 2,7 miliona. I curi dalje. Znači, oko 350 hiljada je manje nego one ‘13. ili 11,4 posto manje. U populaciji do 15 godina čak je i 32,5 posto manje. Natalitet je najniži na Balkanu. Eto slutnji za budućnost.
Prema Trading Economistu, BiH ima najveći broj nezaposlenih u Evropi proporcionalno broju stanovnika, uz drugo mjesto u svijetu!
BDP je najniži među državama bivše Jugoslavije. World Bank objavljuje da je po tome BiH na 105. mjestu u svijetu.
Prema Corruption Perception Indexu BiH je lani bila na 97. mjestu u svijetu, a na Balkanu je jedino »bolja« od Makedonije.
U pokretanju businessa je na 175. mjestu od 190 država. Po plaćanju poreza, na 137. mjestu. Po brzini izdavanja građevinskih dozvola na 166., ali je efikasnija u rješavanju nesolventnosti – na 40. mjestu!
Što se međunarodnih sporazuma i konvencija tiče, realnost je na ivici groteske. BiH još od 2008. godine uporno i organizirano krši evropske zakone i odluke Suda za ljudska prava, kao u slučaju Sejdić, Finci i Zornić. Ujedno, svi pokušaji ustavnih promjena blokirani su od 2011. godine.
U odnosu na pristup Evropi, cifre su jasne: Od potpisivanja do stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, Makedoniji je recimo trebalo 3,9 godina, Hrvatskoj 4,1, Srbiji 7,9 a BiH 9,5!
Zato se datum eventualnog pridruženja BiH Uniji više bezmalo i ne pominje. Ko je zainteresiran za ovakve blokade i navijanja za status quo? Pa onaj kome bi svaki napredak u organizaciji države, institucionalizma, pravosuđa, policije itd. zazvonio direktno iznad glave. A nije ih malo.
U saldu, prema »Indexu bijede« Focus Economista, BiH je svrstana na peto mjesto u svijetu. Od dna, jasno. Je li čudo što samo 23 posto građana u BiH ima povjerenje u sudove, a prema parlamentima svega 16 posto! Sjajan pokazatelj stanja »demokracije«.
Zašto pominjanje svih ovih uz mnogo sličnih pokazatelja o BiH. Jednostavno zato jer su ovo činjenice što su u svakoj normalnoj državi razlog za odlučno ubrzavanje ritma i stavljanju na svoje mjesto svake poluge u vlasti koja mora da vodi ka izlasku iz ponora.
Onaj ko je protiv toga i svoju političku »principijelnost« iz bilo kojih razloga pretače u blokadu izlaska iz krize, ma kako razlog bio jak pa čak i poput forsiranja potrebnog ANP (važnijeg mnogima drugima nego nama) na uskom je putu.
Sreća pa suicidno letargični narod to ne shvata. Ovako, sadizam blokada iz razloga koji su daleko od egzistencijalnih za narod, i mazohizam naroda koji se na tu udicu upecao slijep od ljubavi za »svoje« a protiv »njih tamo«, pa makar gladovao i opraštao se od djece koja mu odoše bilo gdje u svijet, perverzija je rijetko viđena u društvima što se smatraju normalnim.
Zato, sretne vam pobjedničke blokade, birači i izabrani! Drugo se i ne zaslužuje.