Foto: N1
Dok većina nas hoda bez razmišljanja, za mnoge su bh. ulice poligon pun prepreka. Pitanje pristupačnosti bh. gradova tiče se cijelog društva, ne samo pojedinaca. Iako zakoni postoje, svakodnevne barijere s kojima se susreću osobe s invaliditetom ostaju nevidljive oku javnosti.
Mirza Alihodžić iz Sarajeva nikada nije završio fakultet – ne zato što nije želio, već zato što mu je bio nedostupan. Stepenice na ulazima, visoki trotoari i neispravni lifotvi za njega nisu sitnice, nego svakodnevne prepreke. Ranjen je dok je bio dijete, 1995. godine i od tada koristi invalidska kolica.
“Pošto sam se dugo bavio košarkom u kolicima, završio bih DIF, tako da bih se bavio trenerskim poslom, jer imam ljubav prema tom sportu”, kaže Mirza, ali dodaje da, zbog nepristupačnosti državnih ustanova, nije bio u mogućnosti završiti fakultet.
Danas, ističe, prepreke su iste, i i dalje mu ograničavaju kretanje, obrazovanje i svakodnevni život.
Pristupačnost javnih objekata i dalje nije standard, nego izuzetak. Dok pojedine ustanove imaju rampe i liftove, mnoge su i dalje nedostupne, pa i najjednostavniji odlazak u institucije postaje izazov. Problem je i odlazak ljekaru – u Domu zdravlja Ilidža, kaže, lift ne radi već duže vrijeme, a prpreka su i trotoari.
“Imamo problema s arhitektonskim barijerama, gdje nam je otežano kretanje s kolicima generalno. Ja s biciklom mogu, ali s kolicima jako teško. Kontaktirao sam načelnika Općine Ilidža, on mi je dao preporuku da se obratim mjesnoj zajednici kojoj sam se obratio, međutim oni su se oglušili”, priča nam Mirza.
Sarajevo već odavno nije grad kojim se ljudi kreću, nego provlače. Ovakva situacija za osobe s invaliditetom često znači stati i pronaći drugi, sigurniji put. No, to nije samo njihov problem, nego problem svih nas.
Da treba raditi na podizanju svijesti građana i unapređenju saobraćajne kulture, mišljenja je i Senija Okić, profesorica historije i članica Udruženja slijepih Kantona Sarajevo, koja se kreće uz pomoć bijelog štapa. Tvrdi, brojne su prepreke, od nepropisno parkiranih vozila, do romobila i bicikla.
“Tihi su, teško ih je uočiti naročito u bučnim ulicama i često koriste baš onaj dio pješačke zone po kojoj ja hodam – markeri koje pratim”, kaže Senija.
Život slijepim osobama umnogome je olakšan razvojem aplikacija za slijepe osobe, što im olakšava kretanje i povećava neovisnost.
Kroz projekat Adaptivno upravljanje saobraćajem u Kantonu Sarajevo modernizovane su 163 semaforske raskrsnice, uz ugradnju LED sistema, pješačkih tastera i zvučne signalizacije.
Zvučni signal sada je integrisan u semaforske lanterne, čime se smanjuje mogućnost oštećenja i vandalizma, što je ranije bio čest slučaj.
Kretanje slijepim osobama olakšava zvučna najava stanica u novim vozilima gradskog prevoza.
“Povećava komfor u vožnji, vožnja je ugodnija, više smo uopušeni, čujemo najavu i znamo gdje trebamo izaći”, ističe Senija.
Ovakva unapređenja neophodna su i u ostalim oblastima te u drugim bh. gradovima. No, još uvijek je, kažu naši sagovornici, sam izlazak osobe s invalitiditetom iz kuće, zbog svih prepreka, prava hrabrost.