Foto: klix.ba
Najgora stvar koja se nekoj opoziciji može desiti je da počne ličiti na one kojima je opozicija. Kad doguraju dotle, gubi se smisao njihovog postojanja
Ozren Kebo
„Allaha mi, mi smo jedina država na svijetu gdje opozicija i pozicija kradu (i) još se prepiru ko je manje tj. više ukrao.“
Ovaj duhoviti Facebook post Sarajlije Suke Kenana dobra je ilustracija apsurdnih prepirki između predstavnika aktuelne vlasti u Kantonu Sarajevo i sada opozicione Stranke demokratske akcije. Do sada smo mogli govoriti da je među važnijim političkim igračima u Bosni i Hercegovini Naša stranka jedina nekorumpirana. Nakon skandalozne priče o 200.000 maraka, vrijeme je za promjenu definicije: više nisu jedini nekorumpirani, sada su najmanje korumpirani. U sistemu molekularno-genetički premreženom korupcijom i to je nešto. Ali to nije ono što treba građanima koji neumorno tragaju za neukaljanim političkim snagama.
Istina, cijeli se ovaj slučaj može posmatrati drukčije. Oskarovac Danis Tanovićna Twitteru piše: „Vidim SDA napravila analizu rada vlade kantona. Aj kad ste pri šutu analizirajte svoj nerad zadnjih 25 godina? Neće vam trebati puno vremena, a možda nešto shvatite? Mada sumnjam…“ Ni ova argumentacija nije za odbaciti, ali samo u priči o tome ima li SDA moralno pravo kritizirati postojeću vlast. Čim izađemo s tog terena, množe se pitanja koja nemaju veze sa Strankom demokratske akcije. Korupcija je korupcija, dodjeljivanje 200.000 maraka tek osnovanoj organizaciji koja – da nesreća bude veća, još nije profunkcionirala – toliko je deprimirajuća da traži poteze, objašnjenja i eventualna izvinjenja bitno uvjerljivija od onih koja je ponudila Naša stranka. Primjećujemo da ta politička snaga nema dovoljno političkog znanja da se nosi s ovakvim iskušenjima. Neuvjerljiva saopćenja i bahata skretanja pažnje na prethodne lopovluke i način vladanja Stranke demokratske akcije nisu dovoljni. Prigovore o svojoj korupciji ne možeš otkloniti podsjećanjem na tuđu. Ustvari, možeš, ali onda je to demagogija, a ne politika kakvu građani očekuju.
Sarajevsko osvježenje
Vlada Edina Forte za kratko je vrijeme u mnogim aspektima opravdala očekivanja. Bilo je i grešaka, o jednoj od njih upravo pišemo, bilo je i komičnih nesnalaženja povodom tih grešaka, ali generalni je utisak da su ipak osvježenje, da dobro i drukčije rade i da im valja pružiti podršku. To sve važi za Našu stranku, i dalje relativno nevinu po pitanju korupcije. Ali šta da radimo s drugom dikom BH bloka, SDP-om? Nekad slavni socijaldemokrati, svojevremeno jedina alternativa bloku nacionalnih stranaka, danas su – iako energično odbijaju svaku saradnju sa SDA – njena mlađa koruptivna sestra, interesna udruga do lakata umiješana u brojna sumnjiva djela. (Što bi rekao narodni pjesnik, imaju više djela nego Ivo Andrić.) Kompromitirani i vertikalno i horizontalno, posljednjih su mjeseci povukli niz problematičnih poteza koji su ozbiljno razorili strukturu stranke. O sebi zabavljeni, nije ni čudo što su idejno i praktično opoziciono vodstvo prepustili znatno slabijoj Našoj stranci.
Treći bitni član opozicionog bloka, Demokratska fronta na izborima nije osvojila ni približno glasova koliko njihov lider Željko Komšić, a samostalnom koalicijom sa SDA poslije izbora, o čemu smo na ovom portalu već pisali, dodatno su urušili sopstvenu vjerodostojnost. I ta tri politička elementa, svaki za se, skoro na svakodnevnoj ravni dokazuju da se teško nose sa zahtjevnim statusom opozicije. Evo još jednog primjera iz kojeg postaje jasno sve ovo o čemu pišemo. Prvo je esdepeovac Damir Mašić, političar tako skromnih dometa kao da je sad završio političku akademiju SDA, objavio stupidni tvit o obavještajnim kadriranjima, još jednom potvrdivši sopstvenu neupućenost u složenu strukturu odnosa unutar bh. političke scene. Njegovu neupućenost izvrsno je dekonstruirao Senad Avdić u tekstu kojeg smo prenijeli i na našem portalu. Nakon toga, ničim izazvana, u priču se na svoj originalni svađalački način uključuje i Demokratska fronta. U toj se reakciji zbog Mašićevog gafa neosnovano predbacuje Našoj stranci i SDP-u da dovode u pitanje opstojnost države i NATO integracija: „DF smatra da tzv. BH blok više nema prostora za šutnju, pogotovo uzimajući u obzir to što pojedini zastupnici Naše stranke i SDP-a ne samo da u interesu SNSD-a i HDZ-a napadaju OSA-u nego i otvoreno obmanjuju javnost sa tvrdnjama da o NATO integracijama BiH ne postoji dogovor, iako u vezi s tim postoje davno usvojene odluke i zakoni od strane institucija Bosne i Hercegovine.“
Bijedni nivo rasprave
Na prostoru gdje se politika prvenstveno shvata kao prilika za korupciju, s jedne strane, i kao mahalaško prepucavanje i šukanje, s druge, nije dugo trebalo čekati na odgovor. Isti bijedni nivo rasprave uslijedio je iz BH bloka. Iz saopćenja SDP-a izdvajamo ovaj prefinjeni detalj: „DF je vlastitom voljom odlučio da kao dio bošnjačkog bloka uđe u koaliciju s HDZ-om i SNSD-om, umjesto opozicionog djelovanja kroz BH blok. Svoju ljutnju zbog toga što, ni tri mjeseca nakon donesene odluke o ulasku u vlast, nisu dobili ni stolicu za pregovaračkim stolom, već čekaju mrvice koje im servira šef Bošnjačkog bloka Bakir Izetbegović, ne trebaju iskaljivati prema BH bloku, već prema svojim partnerima iz SDA od kojih su očito dobili zadatak da napadaju BH blok.“
Takav nivo diskusije spaljuje i posljednje iluzije o nekakvoj alternativi. Oni politiku shvataju i prakticiraju na nivou „jesmo im ga šuknuli“ i kao takvi ne shvataju zašto su tu niti zašto znatan dio građana glasa za njih. Izostanak dobre volje da se nesporazumi izglade i saradnja unaprijedi bitan je zbog novog političkog detalja. Peđa Kojović nedavno je najavio da nekako s jeseni BH blok kreće na originalnu političku turneju po Republici Srpskoj i zapadnoj Hercegovini, u pokušaju da se iznađe „minimalni zajednički imenitelj“ o ratnom periodu. Ideja vrijedna pažnje, analize i rasprave. Njena realizacija već je upitna, imajući u vidu ko je i s kakvim potencijalima pokušava realizirati. Najkraće rečeno, nisu u stanju naći minimalni civilizacijski imenitelj s Demokratskom frontom, a idu ga tražiti s uglednim ljubiteljima Draže Mihailovića iz Bileće i Slobodana Praljka iz Posušja.
Neograničene interpretacije
Ali ako i zanemarimo mogućnosti ljudi koji pokreću takvu inicijativu, ostaje nekoliko momenata o kojima bi vrijedilo pokrenuti raspravu. Ideja je podložna neograničenim interpretacijama i komentarima. S kim će postići minimum u Bileći? Ko su sagovornici? Gdje se u takvom dijalogu pozicioniraju žrtve čiji dželati ne da slobodno šetaju, nego često obavljaju visoke funkcije u svojim sredinama? I šta da radimo s rijetkim kritičkim glasovima iz Republike Srpske (i još rjeđim iz zapadne Hercegovine) koji istinu o ratu ne tretiraju kao politički minimum, nego kao gorku pilulu koju svima (uključujući i treću stranu) valja ispiti natašte? Da li se njihov kompletan rad na ovaj način dezavuira i potiskuje u drugi plan? I da li se u razgovor o zajedničkom minimumu kreće s ljudima koji tim rijetkim aktivistima i novinarima danonoćno prijete, ugrožavajući im bezbjednost i bilo kakvu ideju normalnog života? Strah nas je da ovako kapacitirane ekipe Naše stranke i SDP-a nisu kadre iznijansirati odgovore na tako kompleksne dileme. Ideja pomirenja i otvaranja dijaloga, kao najdragocjeniji politički projekat, ovdje je prisutna još od samog završetka rata i s njom se na različite načine i s različitim učincima nose mnogo jači umovi. Činjenica je da može uspjeti, zatim dati polovične i loše rezultate, ali i izrasti u pravu katastrofu.
Ponavljamo, ako nisu u stanju da nađu zajednički jezik i prihvatljiv nivo komunikacije s bivšim koalicionim partnerom, kojim će to intelektualnim alatima i političkim marifetlucima da ostvare minimum o zajedničkoj prošlosti s ljutim saborcima Radovana Karadžića? U svakom slučaju, bolje razgovarati nego ratovati. Iako nisu izbori, bit će to zanimljiva politička jesen.