Foto: Ringier
Svaki deseti novinar u BiH ima dijagnostikovan mentalni poremećaj, poput anksioznosti ili depresije, dok je većina medijskih radnika na dobrom putu da se upiše na listu oboljelih, jer svakodnevno trpe snažan stres i pritisak na poslu.
Pokazali su to rezultati istraživanja “Mentalno zdravlje novinara u BiH“. Istraživanje je provedeno provedeno u periodu od 30. aprila do 23. juna 2025. godine, ili, kako je rekao autor studije, dr Srđan Puhalo, između dva događaja koja su potresla medijsku zajednicu: ukidanja pojekata USAID-a i prestanka rada Aldžazire Balkans.
A stresnih situacija u životu novinara ili novinarke ima na pretek, čak i u naoko mirnim vremenima, kada se ne dešavaju veliki lomovi na globalnoj sceni. Dovoljno je što su od jutra do sutra pretrpani poslom, kojeg je, kako tehnologija napreduje – sve više, i što su izloženi pravom teroru brzine: rokovi se više ne računaju u danima i satima, nego u – minutama. A to se plaća zdravljem.
– Svaki deseti medijski radnik, ili tačnije 10,8 % ispitanika, ima dijagnostikovan neki mentalni poremećaj, ali meni je više za brigu skoro 16 % medijskih profesionalaca, koji tvrde da imaju mentalne smetnje, ali se nisu obraćali stručnjacima za pomoć – rekao je Srđan Puhalo na na info-sesiji „Zaštita prava i mentalno zdravlje novinara“, održanoj nedavno u Banjaluci.
Poseban problem je izloženost traumatičnim temama. Većina novinara je izvještavala, ili svakodnevno izvještava, o nesrećama, kriminalu, ratnim zločinima, bolestima i nasilju. Niih 9,5 % priznaje da to na njih ima dugotrajan emocionalni uticaj.
Istraživanje je pokazalo i da lijekove za smirenje koristi svakodnevno koristi 4,4 %, a ponekad oko 40 % novinara i novinarki, dok alkohol povremeno pije 46,5 % medijskih profesionalaca.
Nije ni čudo što je tako, jer stresu na poslu je često izloženo više od 40 % medijskih radnika, a svakodnevno njih oko 15 %. Mobing je na poslu doživjelo više od 40 % odsto novinara i novinarki, a sindrom profesionalnog sagorijevanja, i to ne jednom, nego više puta, čak 58 medijskih profesionalaca.
A taj sindrom itekako ima veze i sa lošim uslovima rada i sa mizernim platama, a visokim zahtjevima poslodavaca, a pogotovo sa korjenitim promjenama u shvatanju medija i novinarstva, u kojem su brzina i “šarenilo” postali imperativ, a površnost je sve prisutnija.
– Tako vam je to: danas pišete o zagađenju rijeke, sutra problemima na univerzitetu ili o porastu kriminala i očekuje se da sve te priče uradite maksimalno brzo i da one budu i sadržajne i zanimljive. Kako to postići? Pa, novinar koji drži do sebe, mora danju da radi dnevne zadatke, a noću, dok pošten svijet spava, da čita zakone, pretražuje po internetu, prati istraživanja i statistike – istaklo je nekoliko novinara koji su učestvovali na info sesiji u organizaciji Udruženja BH novinari i organizacije “Pro educa”.
Dejan Matijević, psiholog i iskusni konsultant za upravljanje ljudskim resursima, objasnio je da sindrom profesionalnog sagorijevanja nije “obični” umor, i da neće proći, ako se za vikend dobro naspavate.
Govorio je i o osjećaju nekompetentnosti, koji je kod novinara često izražen zbog prirode posla.
– Novinarski posao stalno mijenja kontekst: teme, sagovornike, formate, rokove, publiku. To znači da okruženje neprestano testira njihovu kompetentnost. Upravo zato novinari često funkcionišu u stanju hroničnog “kompetencijskog pritiska” i osjećaju da moraju stalno znati sve o svemu, i to brzo i precizno – rekao je Matijević.
A pošto niko, pa ni najvještiji novinar ili novinarka, ne može “znati sve o svemu” u svakom trenutku, javljaju se problemi.
– Ta dinamika može istovremeno da stimuliše, ali i da iscrpljuje, ako osoba ima osjećaj da nikad nije dovoljno dobra, što vodi prema sagorijevanju. Kada potreba za kompetentošću nije zadovoljena, pojavljuju se osjećaj stalne nedovoljnosti, odnosno nestručnosti i gubitak samopouzdanja i osjećaj da posao koji novinar radi nema smisla – objasnio je Matijević.
U takvom stanju, novinar sve češće radi zbog roka, klikova, uredničkog pritiska, a ne da bi neku temu istražio, razumio i objasnio javnosti. A to nije dobro, jer vodi u profesionalni cinizam, sagorijevanje i anksioznost.
Kad se uzmu u obzir svi navedeni procenti i detalji, nije ni čudo što novinari često, narodski rečeno, ne znaju ko im glavu nosi. A ipak moraju raditi bistre glave i u interesu javnosti. Ili se bar praviti da je tako.