Nije rijetkost da roditelji djece koja pretpre neko nasilje ne prepoznaju prve signale koje im šalju njihova djeca, dok djeca iz straha, stida ili zbog prijetnji nasilnika ćute, objašnjavaju stručnjaci za Srpskainfo.
Nakon određenog vremena djeca počinju da ispoljavaju promjene u emocionalnom stanju, raspoloženju i ponašanju, ali roditelji i bliske osobe te promjene nekada u prvi mah povezuju sa drugim životnim događajima, kao što su, recimo, loše ocjene u školi koje dijete ranije nije olako dobijalo.
– A zapravo se radi o opštem padu koncentracije i djetetovoj nemogućnosti da se usmjeri na školske obaveze, usljed strepnje i straha od nasilnika ili povlačenju u sebe djeteta koje je prethodno bilo vrlo otvoreno prema roditeljima. U početku bliske osobe to mogu protumačiti i kao ulazak u doba puberteta. Brojna je simptomatologija djece žrtava nasilja, ali zajedničko je to da ti pokazatelji postoje, da sa trpljenjem nasilja dolaze i mnogi drugi problemi, da se svako zlostavljano dijete bori na sebi svojstven način i da nikada ne mogu izbrisati doživljenu traumu iz memorije – objašnjavaju u Društvu psihologa RS.
Zbog toga se, ističu, treba zalagati i da kazne za ovakva krivična djela budu vrlo stroge, a njihovo izricanje sigurno, brzo i izvjesno.
Važno je, dodaju, i da sve promjene stanja i ponašanja koja su manifestna u djetetovom ponašanju uočimo na vrijeme, bilo da se radi o roditeljima, bliskim srodnicima ili nastavnicima, te da se djetetu otvorimo kao odrasli, kako bi i ono otvorilo nama vrata svog unutrašnjeg svijeta.
Presudno je, ističu, i da se vjeruje djetetu kada se ono končano povjeri nekome i da mu se pruži maksimalna podrška.
– Dijete ne smijemo osuđivati zašto je to sebi dozvolilo, zašto nije pokušalo izbjeći takvu situaciju, zašto nije odmah reklo i slično, jer oni ne mogu zrelo prosuđivati i nije moglo reagovati, jer je dijete. Važno je reći mu da je hrabro i dobro što se povjerio, biti pribran bez obzira na emocionalni šok, reći mu da će dobiti stručnu pomoć i da ćete se zajedno boriti da prevladate sve ružno što se dogodilo – savjetuju psiholozi.
Pritom, ističu, djetetu koje je pretpjelo takvu traumu, ne treba nikada obećavati ono što se realno ne može ispuniti, jer to može biti otežavajuće za njegov kasniji tretman.
– Na primjer, nekada mu obećamo da više nikada neće sresti nasilnika, a desi se da usljed nedostatka dostatnih materijalnih dokaza optuženi bude pušten da se brani sa slobode. Nažalost, desi se da ga dijete sretne, jer su upravo nasilnici najčešće djetetu poznate osobe iz njegovog bližeg okruženja – objašnjavaju stručnjaci.
Psiholozi ističu i da u radu sa djecom koja su žrtve seksulnog ili drugog nasilja uče dijete da ovlada vještinama prevladavanja traumatskog iskustva i da može biti funkcionalno u daljem životu, a ishod je bolji sa većom podrškom okoline.
– Takođe je bitna psihoedukacija djetetovih roditelja, nastavnika, učitelja i drugih bliskih osoba, kako bi psihološki proces prerađivanja traumatskog iskustva imao povoljniji tok ishoda. Ono što, nažalost, ni najbolji stručnjak na svijetu ne može uraditi jeste učiniti da dijete zaboravi doživljeno traumatsko iskustvo, ako je u momentu činjenja nasilja bio svjestan i u uzrastu u kojem već može da pamti događaje, a to je od predškolskog uzrasta, pa na dalje – navode stručnjaci.
Koliko će trajati prihološki tretman i rad sa djecom, te kakav će biti ishod, dodaju, zavisi od mnogo faktora, ali ističu da se mnogo može uraditi i pomoći ovoj djeci.
(Srpskainfo)