Foto: nps.ba
Pisac i glumac Јosip Pejaković preminuo je sinoć u 78. godini.
Rođen je u Travniku 1948. gdje je pohađao osnovno i srednje obrazovanje.
U Sarajevu je završio Dramski studio.
Ostvario je preko 50 premijernih uloga u Narodnom pozorištu Sarajevo, a glumio je i u mnogim filmovima.
Na društvenim mrežama od njega se opraštaju brojni prijatelji i poštovaoci.
Iako je tokom karijere odigrao niz uloga na filmu i televiziji, njegov najdublji trag ostaje vezan za pozorišne daske – prvenstveno kroz autorske monodrame koje su odavno postale dio kulturnog nasljeđa regiona.
“On meni nema Bosne”, “Oj živote” i “O, izbjeglice” – tri su monodramska bisera kojima je Pejaković ne samo proslavio sebe, već i artikulisao osjećanja generacija pogođenih ratom, izbjeglištvom, tranzicijom i identitetskim lomovima. Njegove riječi odzvanjale su scenama od Travnika do Sarajeva, od Zagreba do Beograda, a publika ga je slušala s jednakim poštovanjem – bilo da su ga doživljavali kao satiričara, filozofa, svjedoka epohe ili samo običnog, hrabrog čovjeka koji ne pristaje na ćutanje.
Ostvario je preko 50 premijernih uloga u Narodnom pozorištu Sarajevo, filmovima Ljudski faktor, Kuća pored puta, desetak monodrama. Značajne uloge u predstavama: “Kome zvono zvoni”, “Kuća oplakana”, “Višnjik”, “Braća Karamazovi”, “Tri sestre”, “Woyczek”, “Sprovod u Terezienburgu”, “Veliki vezir”, “Hasanaginica”, “Princip Gavrilo”, “Omer–paša Latas”, “Julije Cezar”, “Fistikovi šejtanluci”, “Kralj Lear”, “Legenda o Ali-paši”, “Dugo putovanje u noć”, “Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna”, “Divlje meso”…
Dobitnik je i brojnih nagrada počev od Šestoaprilske nagrada Grada Sarajeva 1974., potom nagrade ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991., kao i nagrade Udruženja dramskih umjetnika BiH.
Po sopstvenom priznanju, Pejaković je rijetko dobijao uloge u filmovima i serijama jer se nije uklapao u politički okvir.
Njegov privatni život bio je obilježen teškim zdravstvenim izazovima – od 2017. do 2019. prošao je više od 17 operacija, a komplikacije uzrokovane bolničkom bakterijom dovele su do amputacije noge. I pored svega, do posljednjih dana pojavljivao se u medijima i javnim nastupima, makar sa štakama i vidno iscrpljen, noseći i dalje istu onu gorčinu i lucidnost u govoru zbog kojih je bio prepoznatljiv.
Josip Pejaković bio je i pisac – u maju 2022. godine objavio je knjigu “Sevdalinka”, a zajedno sa muzičarem Rambom Amadeusom podnio je inicijativu da se sevdalinka uvrsti na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske kulturne baštine. Bio je i član savjeta regionalnog časopisa “Novi plamen”, gdje je neumorno promišljao društvenu stvarnost.