Foto: AFP
Elena Gorolova bila je jedna od žrtvi prisilne sterilizacije koju je prakticirala komunistička vlast Češke, ali i ona nakon nje. Od žene bez glasa popela se do razine najviših europskih institucija.
Njena borba rezultirala je kompenzacijom koje će primiti žene poput nje, no upozorava da su romske žene u europskim društvima i dalje duboko diskriminirane. Neki izvori tvrde da se prisilne sterilizacije odvijaju i dan danas, piše POLITICO.
Bila je 1990. i Gorolová je upravo rodila drugog sina. Ali dok se pripremala za hitan carski rez joj je takvoj, omamljenoj od boli, medicinska sestra u ruke stavila papir koji je trebala potpisati, prenosi POLITICO.
“Kada su mi to učinili, bila sam jako mlada”, prisjetila se, još uvijek potresena iako je svoju priču ispričala nebrojeno puta. “Sa svega 21 godinom više nisam mogla imati djecu.”
Između 1966. i 2012.
Gorolová je samo jedna od više tisuća Romkinja koje su sterilizirane bez pristanka u današnjoj Češkoj Republici između 1966. i 2012.
Prije dvadeset godina Gorolová je srušila tabue u marginaliziranoj romskoj zajednici Češke. Usprkos tragediji koja ju je zadesila, opstala je i postala zaštitno lice pokret žena koje traže pravdu za nedoknadivu štetu koju je njoj i ostalim ženama nanio diskriminatorni zdravstveni sustav, prije, ali i nakon pada komunizma.
Predvodila je prosvjede na ulicama češkog grada Ostrave, ogolila dušu za govornicom u Ujedinjenim narodima u New Yorku i čak se pojavila na naslovnici češkog Ellea. Svaki put je iznova ponavljala svoju priču.
“Učinila je to za druge. Nije to učinila zbog sebe”, rekla je Gabriela Hrabaňová, bivša ravnateljica Ureda za pitanja romske manjine pri češkoj vladi. U ranim fazama nije bilo sredstava kojim bi se platile Gorolovine zagovaračke aktivnosti, dodala je Hrabaňová, koja je sada izvršna direktorica Europske mreže romskih građanskih organizacija.
Na početku je bila sama. S vremenom, inspirirala je druge žene da izađu u javnost te su počele putovati po Češkoj, a potom i po Europi.
Ovaj proces zbližavanja natjerao je mnoge žene, uključujući Gorolovu, da steknu obrazovanje (češki Romi desetljećima su usmjeravani u niže, takozvane praktične škole). Neke su postale socijalne radnice i bave se drugim problemima koji tište romsku manjinu, ali ih i nadahnnjuju i potiču da “pronađu svrhu, negdje drugdje – izvan majčinstva”, rekla je Hrabaňová.
Pobjeda Gorolove
Godine 2021. Gorolová je pobijedila: češki zastupnici izglasali su da se ženama koje mogu dokazati da su bile prisilno sterilizirane isplati oko 300.000 čeških kruna (oko 11.800 eura) za postupak koji je U.N. izjednačio s mučenjem.
Rok za prijavu zatvara se 31. prosinca. To znači da je Gorolová, koja sada ima 55 godina, na raskrižju.
Program kompenzacije je nesumnjivo moralna pobjeda. No desetljeća dijeljenja priče o nepovratnom gubitku uzela su danak. Gorolovino zdravlje je pretrpjelo štetu, ostavljajući je u prikovanu za krevet šest mjeseci.
Ali Gorolovu iznad površine drže mnoge stvari za koje se želi boriti. Mnoge žrtve umrle su prije nego što su mogle tražiti odštetu, dok druge opisuju kafkijanski niz prepreka kako bi dokazale svoje bolne slučajeve. Zagovornici žele da vlada produži rok i tvrde da su pronašli dokaze da se ova praksa nastavila i nakon 2012.
Status Roma u češkom društvu, priznala je Gorolová, još je daleko od jednakog. Takva je situacija uostalom i u drugim zapadnim društvima.
“I dalje nije svima jasno da i mi ovdje zapravo živimo, odnosno želimo živjeti i radimo”, rekla je.
Komunistička eugenika
Prisilna i nedobrovoljna sterilizacija žena, posebice Romkinja i žena s invaliditetom, bio je eugenički program koji je sponzorirala vlada u komunističkoj Čehoslovačkoj, motiviran percipiranom potrebom “da se kontrolira nezdrava romska populacija putem planiranja obitelji i kontracepcije”, kako navodi izvješće Europskog centra za prava Roma.
Praksa se nastavila u demokratskim državama nasljednicama Čehoslovačke unatoč tome što je službena politika ukinuta 1993., a posljednji poznati slučaj dogodio se 2007.
U nekim slučajevima žene su sterilizirane bez njihova znanja. U drugima su im ponuđeni financijski poticaji, prevareni tako što im je rečeno da je intervencija poništiva ili im je prijećeno da će im djeca biti oduzeta ako ne pristanu.
Još uvijek legalna u 12 zemalja
Prisilne sterilizacije odvijale su se diljem Europe, uključujući Austriju, Dansku, Finsku, Francusku, Njemačku, Norvešku i Švicarsku, ciljajući na manjinske skupine, uglavnom Rome. Prisilna sterilizacija još uvijek je legalna u najmanje 12 europskih zemalja.
Iako je ta praksa bila raširena, žene nisu bile voljne govoriti. Mnogi su tajnu čuvali čak i od vlastitih supružnika. “Sramili smo se onoga što su nam učinili”, rekla je Gorolová.
Početkom 2000-ih povezala se u suradnji s Life Together, nevladinom organizacijom koja pruža savjetovanje i pravnu pomoć preživjelima. Kad je čula njihove privatne priče, Gorolová je odlučila da je vrijeme da podijeli svoju.
Globalni aktivisti za ljudska prava i skupine za strateške parnice pokušavale su privući pozornost na pitanje prisilne sterilizacije. Ipak, upravo je Gorolovin glas problematiku gurnuo u mainstream, rekla je Gwendolyn Albert, američka aktivistica za ljudska prava sa sjedištem u Češkoj koja je postala Gorolovina glavna suradnica i bliska prijateljica.
“Ona je skromna, ali je i vrlo čvrsta, vrlo ustrajna na činjenici da je ono što joj se dogodilo – pogrešno”, rekla je Albert. “Velika je razlika kada stvarna osoba koja je ovo preživjela ispriča osobnu priču sa svoje točke gledišta: kako je bilo probuditi se u bolnici u kojoj ti onako olako priopće: “Da, više nikad više nećeš imati djecu'”.”
Službena isprika češke vlade
Češka vlada izdala je službenu ispriku 2009. godine, a zakonodavno tijelo izglasalo je isplatu odštete prije tri godine.
No iznos – 300.000 čeških kruna – je “smiješan” u usporedbi s razmjerom gubitka, rekla je Gorolová.
Glasnogovornik češkog ministarstva zdravstva rekao je u mailu da “nije isključio nijedan dokaz”, dodajući da su mnoge prijave imale problema koji su zahtijevali naknadne upite.
Postoje i drugi problemi kojima se Gorolová želi pozabaviti, posebice segregirana medicinska skrb za koju zagovornici kažu da romske pacijente osuđuje na lošiju. Njezini suborci još su uvijek suočeni s velikom diskriminacijom koja se nije puno promijenila od njezine mladosti.
Kamo god idete, recimo u dućan, netko stoji iza vas i stalno vas provjerava i kontrolira, rekla je. “U školama je još uvijek takva situacija da kada romska djeca dođu, neromska djeca odu.”
Nakon što se Gorolová probila i za nju se pročulo na razini globalnih institucija, njezina ostavština možda utre put romskim aktivisticima da sudjeluju u raspravama o tome kako riješiti probleme s kojima se suočavaju u Europi i ostatku svijeta.
“Svatko od nas može biti glasnogovornik”, rekla je Hrabaňová, “ali samo trebamo dobiti prostor da govorimo”, zaključuje.