Pogrdne riječi, jednostrane, tendenciozne priče, pa čak i objavljivanje neistina, najčešće su greške u novinama i na portalima, koje su povod za žalbe građana.
Od 2001. godine, kada je počela sa radom Žalbena komisija ovog tijela za samoregulaciju pisanih medija, do danas je na adresu Savjeta stiglo više od 3.000 žalbi. Broj žalbi je povećan od 2011. godine, kada je Savjet preuzeo nadležnost i nad onlajn medijima, odnosno portalima.
Rekordan broj žalbi, čak 875, upućen je izborne 2014. godine. Statistike pokazuju da se od 15 članova Kodeksa za štampu i onlajn medije najčešće krši član 12, koji propisuje pravo na odgovor, odnosno na reagovanje ili demanti.
-U skoro 90 odsto slučajeva koje smo razmatrali, uz kršenje drugih pravila, imamo i uskraćivanje prava na demanti. To ne iznenađuje, da su mislili objaviti demanti, ne bi ni pisali i objavljivali tako skandalozne tekstove – kaže član Žalbene komisije Savjeta za štampu Fuad Kovačević, novinar i urednik sa dugodišnjim iskustvom.
Dodaje da novinari često prave takvu selekciju u izjavama sagovornika, da izostave bitan dio, da koriste neprimjeren rječnik ili citiraju sagovornike i kada oni uvredama, pa čak i jezikom mržnje govore o drugim osobama. Nerijetko novinari nemaju opšteg znanja, pa prave i grube materijalne greške.
-Najbitnije je što to prolazi kod urednika. Umjesto da upozoravaju novinare i uče ih profesionalnom radu, urednici često “popravljaju” njihove tekstove na takav način da oni postaju još uvredljiviji i nekorektniji, pri tom ne vodeći računa čak ni o tome šta je istina – kaže Kovačević.
Takav trend, pokazuju iskustva, “guraju” vlasnici medija, koji ne vode računa o javnom interesu i stalo im je samo do tiraža i profita. Oni vrše pritisak na urednike, a urednici na novinare, koji često, bez mnogo razmišljanja, “vežu konja gdje gazda kaže”.
Upravo po maksimi “čega se pametan stidi, time novine dižu tiraž”, senzacionalizma radi, mediji povrijede privatnost osoba o kojima pišu ili objavljuju fotografije koje mogu uznemiriti javnost, poput mrtvih tijela i krvavih prizora nakon nesreća i pogibija.
Kako Savjet za štampu, kao samoregulaciono tijelo, ne može izricati kazne, mnogi u BiH se pitaju ima li njihova misija smisla i da li uopšte vrijedi biti profesionalan novinar koji se drži kodeksa. Fuad Kovačević kaže da su odluke Žalbene komisije jako bitne, ako osoba koja se žalila odluči da tuži medij za klevetu ili uvredu, jer sudovi sve češće uzimaju u obzir stav komisije.
– Naš rad utiče i na medije. Tako su neki mediji ranijih godina bili naši redovni klijenti, ali su se, nakon odluka komisije, prilično upristojili – kaže Kovačević.
I on i izvršna direktorka Savjeta za štampu Ljiljana Zurovac tvrde da se novinari sami moraju izboriti za profesije i svog ličnog profesionalnog digniteta, a to mogu samo ako, uprkos svemu, rade svoj posao profesionalno, objektivno, izbalansirano i po standardima.
– Znam da to nije lako, ali ako se sami ne izborimo da novinarstvo bude ono što jeste, onda je najbolje da svi napustimo medije i odemo u PR službe – kaže Ljiljana Zurovac. Dodaje da su u toj borbi najbolja “oružja” obrazovanje i cjeloživotno učenje, te profesionalna solidarnost i novinarska hrabrost.
Neslavni rekorderi
Kršenje kodeksa za štampu je naročito učestalo u danima pred izbore ili u vrijeme izricanja presuda za ratne zločine, kada pojedini novinari i mediji ne biraju sredstva u misiji odbrane “svojih nepravedno osuđenih heroja”. Tako je, nakon presude hrvatskoj šestorki i samoubistva Slobodana Praljka u sudnici Haškog tribunala, portal dnevno. ba objavio tekst u kojem je, kako je ustanovila Žalbena komijisija, prekršeno više od polovine, od ukupno 15 članova Kodeksa za štampu i onlajn medije.
Milkica Milojević (srpskainfo.com)