Mještani naselja Kuti traže odgovore: Ko preuzima odgovornost za sigurnost deminiranja?

Foto: Eko udruženje Kuti

“Ako ste tražili od Oružanih snaga BiH da moraju imati akreditovanu mašinu i da je nužno da ista prvo teren dovede u nulti nivo, kada ste i kako zaključili da ista privatnoj komponiji nije potrebna?!”, jedno je od pitanja koje stoji u otvorenom pismu.

Eko udruženje Kuti obratilo se javnosti otvorenim pismom upućenim BHMAC-u, u kojem traži odgovore na niz pitanja vezanih uz planirani projekt deminiranja. Saopštenje prenosimo u cijelosti:

“Otvoreno pitamo BHMAC i tražimo odgovore:

-ako ste tražili od Oružanih snaga BiH da moraju imati akreditovanu mašinu i da je nužno da ista prvo teren dovede u nulti nivo (a što je od Oružanih snaga i potvrđeno), kada ste i kako zaključili da ista privatnoj komponiji nije potrebna?! Godinama, prekopovanjem bagera na velikom dijelu ove površine nastale su i nalaze se velike gomile zemlje!

-kojom metodom je planirano, bez ovakve akreditovane mašine, razminirati gomile koje se nalaze na terenu ako je poznato da to radnici ručno ne smiju i ne mogu uraditi jer metal dektori služe samo do nekih cca 20cm dubine?!

-kojom metodom je planirano da se izvrši deminiranje dijelova gdje su nastale velike rupe, raznim odronima i djelovanjem vode?! Sve ovo su Oružane snage BiH uzele u obzir, i odustale od provođenje ovih radova jer tehnički nisu za njih izvodivi!

-ako 30.01. BHMAC nije pristao pješke krenuti nekih 800 metara i otvoriti projekt deminiranja, jer ste smatrali da je to predaleko za pristup hitne pomoći kako to da sada pristajete otvoriti projekt kada se mora pješačiti najmanje 1,5 kilometara!? Da dodatno pojasnimo, 1,5 kilometara je najbliža udaljenost od tačke gdje najdalje može prići vozilo do početne tačke planiranog kamenoloma, dakle kako se bude dalje kretalo po terenu s razminiranjem ta udaljenost lako prelazi 2 kilometra!

-ako svi relevantni podaci pokazuju da se prosječan čovjek pješke po ravnom terenu kreće 4-5 km/h u brzom hodu, ta brzina je značajno sporija u situaciji kada se radi o terenu pod nagibom, obraslom, neravnom punim kamena, drveta, otpada, korijena, šuta. Kad uračunamo da se radi o situaciji u kojoj se na nosilima prenosi unesrećeni, ovakvim teškim terenom, a kolege su pod stresom i umorni, ta brzina se dodatno umanjuje!?

-koliko vremena je, u slučaju nesreće, potrebno da se sa garantovanom sigurnosti može uopšte prići unesrećenom, dakle osigurati da prilaskom unesrećenom neće nastradati još neko, da se izvrši nužna prva pomoć i imobilizacija unesrećenog, pa tek tada se najprije pješke, po gore opisanom teškom terenu, krene tih najmanje 1,5 kilometar do sanitetskog vozila, pa prebačaj u sanitetsko vozilo i dodatni metri po uskom teškom terenu do asfalta, i tek onda završnih cca 15 kilometara do centra urgentne medicine?! Molimo da odgovorite javnosti, ali jasno je da je taj period znatno duži od potrebnog tzv “zlatnog sata”!

-što ako se tek dogodi situacija da istovremeno imamo više unesrećenih, kada se situacija dodatno usložnjava?!

-na kraju, jeste li upoznati, da planirani put ne ispunjava ni vaš minimum od 2m širine cijelom dužinom, 2m potrebnih za kretanje ljudi s nosilima!? Ako niste, ponavljamo, put na više dijelova nema 2m širine! Ili je i to nebitno kad se nešto mora?

Odgovori na ova pitanja se sami nameću! Nema uslova da se ovaj projekt na ovakav način otvori.

BHMAC bi otvaranjem i ignorisanjem svega navedenog na sebe preuzeo svu odgovornost, i doslovno bi mogli imati krv nevinih deminera, a potencijalno i mještana ako bi pokleknuli pritiscima i inzistiranjima i krenulo u ovakav način svoga rada. Kaznena odgovornost zasigurno će biti, kako na odgovornima u BHMAC-u, tako i onima koji su na terenu pristali ignorisati ove činjenice!

U razgovoru s pripadnicima OSCE-a stekli smo dojam da ovo nije praksa da se ovako silom radi, i imamo dojam da se izlazi iz okvira onog što bi Vi trebalo da radite”, stoji u saopštenju.