Zakon o prekršajima FBiH propisuje da ukoliko se u ostavljenom roku izvrši uplata novčane kazne, okrivljeni je oslobođen od plaćanja 50 posto iznosa novčane kazne za prekršaj
Zakonom propisani rok je osam dana, a cilj donošenja ovakvog zakonskog rješenja, koje postoji u većini razvijenih država, bilo je povećanje stepena naplate novčanih kazni izrečenih prekršajnim nalogom, jer se prije njegovog donošenja radilo o milionima maraka neuplaćenih kazni.
Međutim, šta se dešava ukoliko okrivljeni smatra da nije kriv za prekršaj i odluči se pokrenuti sudski postupak? U tom slučaju, ukoliko nakon sudskog odlučivanja bude proglašen krivim, okrivljeni je obavezan platiti puni iznos izrečene kazne.
Pravnici smatraju da ovakva zakonska odredba nije u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, odnosno njegovim odredbama koje se primjenjuju u prekšajnom postupku, kao ni sa Ustavom BiH i Evropskom konvecijom o ljudskim pravima.
Kome sud vjeruje
– Jedno od osnovnih načela, kao i osnovnih ljudskih prava propisuje da pravo na žalbu sudu, odnosno zahtjev za pokretanje sudskog posutupka ili žalba, ne može imati posljedice za osobu koja traži sudsku zaštitu. Međutim, po ovom Zakonu, nakon što sud donese rješenje kojim se okrivljeni oglašava krivim, on mora platiti puni iznos kazne, odnosno nije oslobođen plaćanja. Ukoliko se žalite sudu možete samo gore proći – pojašnjava za Faktor Anel Kurtović, advokat iz Sarajeva.
Kako kaže, u praksi se u ovakvim slučajevima pojavljuje još jedan problem, a to je da u prekršajnim postupcima sud uglavnom poklanja vjeru ovlaštenim službenim osobama, policajcima, službenicima i slično.
– Sud nerijetko iskaz ovlaštenih osoba smatra odlučujućom činjenicom u donošenju odluke. Prekršajne sudije, naravno ne sve, činjenično stanje u većini slučajeva utvrde u korist nadležnih organa, a nerijetko se dešava da pojedine službene osobe daju takve iskaze, koji nemaju podlogu u činjeničnom stanju. Sud im redovno poklanja vjeru, te na taj način uveliko otežava da osoba dobije pravdu na prekršajnom sudu. Na prekšajnom sudu se potpuno izgubila ravnopravnost stranaka u postupku – smatra naš sagovornik.
Osim toga, kako ističe, Zakon o prekšajima FBiH ne dopušta da uložite žalbu na nepotpuno ili pogrešno utvrđeno čijenično stanje.
– Činjenično stanje predmeta i njegovo pravilno utvrđenje zavisi od uvjerenja sudije. U ovom dijelu okrivljeni je direktno onemogućen da uloži žalbu po osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, uzimajući u obzir moguću pristrasnost prekršajnih sudija u korist ovlaštenih osoba. Dakle, imamo poklanjanje vjere službenim osobama, na osnovu čijih izjava se utvrđuje činjenično stanje, na koje se ne možete žaliti – ističe Kurtović.
Imajući u vidu sve navedeno, okrivljeni se iz ovih razloga samo može nadati da će policijski službenik ili druga ovlaštena osoba reći šta se sve tačno dogodilo, da bi se moglo utvrditi činjenično stanje.
(Ne)jednakost strana u postupku
– Ovakvim zakonskim odredbama prekršajne sudije imaju veliku moć, koju niti u jednom trenutku ne opravdavaju. Sud se vodi izjavama ovlaštenih osoba i u 90 posto slučajeva donosi okrivljujuće odluke. U zemlji u kojoj postoji veliki stepen korupcije ovakve odredbe su veoma loše, te okrivljeni nema pravo na pravično suđenje u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Samo je pitanje vremena kada će Ustavni ili Evropski sud ovakva zakonska rješenja ukinuti, jer predstavljaju pravni nonsens. Štete koje bi država BiH nakon ovoga mogla platiti nisu male – smatra naš sagovornik.
Postavlja se pitanje kakvu poruku ovakvim zakonskim rješenjima zakonodavac šalje građanima, uzevši u obzir nepisano pravilo da je riječ ovlaštene osobe “teža” od riječi običnog građanina, odnosno da je trenutno na snazi proširena sudska i policijska moć na štetu okrivljenog građanina, kojem se u takvoj konstelaciji odnosa uopće ne isplati “ganjati pravdu”.
Ovakve zakonske odredbe, smatraju stručnjaci, podhitno bi se trebale mijenjati, kako bi se osigurala jednakost strana u postupku i omogućilo svakom okrivljenom pravo na pravično suđenje.
(Faktor)