 ,u saradnji sa Fondaci){kind=link}
Foto:Bosnainfo.ba
U povodu tridesete godišnjice ubistva Sarajlija na Kazanima, nadomak Trebevića, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) ,u saradnji sa Fondacijom “Friedrich Ebert BiH” (FES) i Forumom civilna mirovna služba BiH (forumZFD), organizovalo je u petak konferenciju “Kazani: Trideset godina poslije”, kojoj je cilj doprinos razvoju kulture sjećanja i izgradnje mira kroz percepciju memorijalizacije Kazana, čiji će primjer pomoći mladima, političkim strukturama i aktivistima da se lakše nose s problemima memorijalizacije u svojoj zajednici, izvještava Bosna info.
Podsjetimo, Grad Sarajevo je tokom 2021. na lokalitetu Kazani podigao spomen-ploču sugrađanima i sugrađankama koje su tokom opsade Sarajeva pobili pripadnici Desete brdske brigade pod komandom Mušana Topalovića Cace.
Kada je riječ o pomenutom zločinu, treba istaći da se odnos javnosti prema njemu u prethodnih trideset godina kretao od dominantnog ignorisanja sjećanja na ovaj zločin, pa do podizanja spomen-ploče žrtvama na tom lokalitetu koja ne daje informaciju o konceptu samog događaja, niti o izvršiocima zločina.
I dok se gradska vlast nastojala nagoditi sa počiniocima ovih nedjela, UDIK se godinama hrabro bori za odgovorno sjećanje. Tako je 2022. godine UDIK pokrenuo inicijativu da se na groblju Sveti Josip podigne spomen-ploča na mjestu masovne grobnice koja će svjedočiti o reekshumaciji žrtava s tog lokaliteta 1998. godine.
KJKP Pokop, kao odgovorna institucija za ovo groblje, odbio je da se pozabavi ovim problemom prebacujući pri tome odgovornost na civilno društvo.
Kad je riječ o esenciji konferencije, iz UDIK-a dodaju da njom nastoje zadržati slučaj Kazani u fokusu sarajevske i bh. javnosti te proširiti značaj procesa inkluzivne memorijalizacije uopšteno, povećati znanja i razmijeniti iskustva koja mogu biti od pomoći istraživačima društvenih nauka u okviru međunarodnog humanitarnog prava, mirovnih pokreta i kulturoloških studija, ponuditi kritičko razumijevanje izgradnje spomenika, te sprečavanje samoviktimizacije etničkih grupa, kao i pružiti mogućnost sagledavanja rata iz različitih percepcija, ali ujedno i suprotstavljenih narativa na jednom mjestu.
Za mjesto konferencije odabrano je, nimalo slučajno, Sarajevo (hotel Holiday), kao sredina u kojoj su se dogodili zločini, ali i kao mjesto suživota između različitih etničkih skupina.
Na otvaranju konferencije obratio se Edvin Kanka Ćudić, predsjednik Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije, koji je počeo izlaganje citatom Meše Selimovića: „Najmanje se govori kad te se najviše tiče“ i njom ustvari opisao suštinu slučaja Kazani.
Istakao je da su pojedini žitelji s područja Starog Grada i Centra, u prve dvije godine najstrašnijih zličina protiv Sarajeva, masakrirani na pomenutim lokacijama.
Suočavanje sa zločinima
„Na tridesetu godišnjicu pokolja imamo potrebu javnost Sarajeva i BiH podsjetiti na suočavanje sa zločinima koje su počinile ubice iz ‘naših’ redova prema drugima i drugačijima. Tranzicijska pravda je usmjerena na prevladavanje barijera koje imaju za cilj isključivo sjećanja na žrtve iz svoje etničke skupine.
Komemorativne prakse koje provode politički predstavnici naše države često nemaju za svrhu suočavanje s prošlošću. Nerijeko je to ubiranje političkih poena.
Opiremo se takvom pristupu. Kao aktivisti za ljudska prava ukazujemo na sve što se krši s postulatima u građanskom društvu. Isto tako, moramo slušati one čiji su najmiliji ubijeni. Ne dovoditi u pitanje njihovu bol“, kazao je, između ostalog, Edvin Kanka Ćudić.
Prvi panel, koji je moderirala novinarka Selma Boračić-Mršo, održan je pod naslovom “Izvještavanje medija o sarajevskim Kazanima. Uloga medija u procesu kritičkog suočavanja s prošlošću. Da li su novinarske slike kulture sjećanja u BiH suprotstavljene, jednostrane, etnocentrične? Ignorišu li mediji stradanje Drugih?”.
O ovoj temi stavove su podijelili Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica te direktorica dnevnog lista Oslobođenje, Denis Džidić iz BIRN-a i Dragan Markovina, istoričar.
Drugi panel pod nazivom: “Doprinos umjetnosti i politike u slučaju Kazani. Uloga lokalnih vlasti u izgradnji spomenika. Glas i uticaj struke u spomeničkoj kulturi. Koliko umjetnost kritički pristupa zločinima iz ‘naših’ redova? moderirala je novinarka Oslobođenja Matea Jerković, a prisutnima su se obratili Adi Škaljić iz Naše stranke, Kenan Vatrenjak, arhitekta, te Amra Čusto, istoričarka.
Treći panel naslova “Konstruktivno suočavanje s prošlošću” moderirao je novinar Haris Bilalović, a mišljenja o ovoj temi iznijeli su Edin Ramulić iz IKS Fondacije Prijedor, Edvin Kanka Ćudić, Lejla Gačanica, istraživačica u oblasti suočavanja s prošlošću, te Nedžad Novalić iz CNA Sarajevo.
O sarajevskoj najpoznatijoj javnoj tajni: Istraživanje o Kazanima – iskustva i izazovi govorio je Nicollas Moll, istoričar i autor knjige „Sarajevska najpoznatija javna tajna: Suočavanje sa Cacom, Kazanima i zločinima počinjenim nad Srbima u opkoljenom Sarajevu od rata do danas“.
Vildana Selimbegović kazala je da joj je iznimno drago što postoje nevladine udruge koje insistiraju na tome da „ne prihvatimo modernu politiku populizma kako se provodi danas u Gradskom vijeću našeg grada, kako provodi, prije svih, naša gradonačelnica (Benjamina Karić, op. a)“.
Selimbegović je pisala o Kazanima čak i u vremenu kad to nije bilo poželjno te odgovorila na pitanje ima li poželjnog vremena za pisanje o zločinima.
„Bilo je teško i tad, bilo je teško i poslije rata. Bio je muk, bio je tajac do teksta koji je napisao u sarajevskom svijetu Zlatko Dizdarević, glavni urednik Svijeta. Niko o tome nije htio govoriti, ali svi su htjeli prijetiti. Vidim da je politika, nažalost, tri decenije kasnije odabrala drugačije načine koji nisu manje bolni. To je ono zbog čega mislim da zaista treba cijeniti angažman nevladinih udruga i medija koji imaju snage da se bore za svaku žrtvu“, kazala je Selimbegović.
Ne mogu Kazani dobiti lajk
A na koji način mladima možemo objasniti šta se, zapravo, desilo na Kazanima, objasnila je:
„Bitno je da mi radimo svoj posao. Što se tiče društvenih mreža, ne mogu Kazani dobiti lajk, ali zar ćemo pristati na to da nam društvene mreže budu jedinica mjere ponašanja? Onda stvarno možemo stati u red i ratovati neko za Izrael, neko za Palestinu“, navela je i dodala da mediji upravo saradnjom mogu učiniti puno u našem regionu.
Denis Džidić osvrnuo se na ulogu medija u ovom slučaju.
„Kad se govori o suočavanju s prošlošću, mediji u BiH i regionu su i ono najbolje i ono najgore. Imali smo periode kad je to bila tabu-tema, imali smo periode kad se o tome izvještavalo, imali smo i određene političke inicijative o Kazanima. Ono što je problem jeste nedostatak konsenzusa da se otvori ta tema, da se uzme u obzir koliko je u ratu bilo hrabrosti da se o tome piše i u konačnici i da se pokuša obračunati s tim“, istakao je i dodao:
„Teme prošlosti, teme ratnih zločina, teme tranzicijske pravde su, ustvari, pretvorene u oružje koje se najčešće manifestira kroz medije koji su bliski tim političkim elitama“.
O tome da li je profesionalno izvještavanje i bavljenje činjenicama put ka pomirenju i suočavanju navodi:
„Nisam siguran da je jedini put i mislim da je važno da se nastavi raditi, da mediji koji to mogu, da izlaze iz okvira stvari i rade na novi i drugačiji način“.
Koliko je važno sudski utvrditi činjenice, ali i da ih prihvate aktualne političke strukture kako bi se i proces memoralizacije na adekvatan način i odvijao, Dragan Markovina je pojasnio:
„Sudske presude su svima poznate oko svih slučajeva, od Haaga do domaćeg pravosuđa, i koga je to uopće pomaklo, tako da mislim da poanta nije u presudama, nego u slobodnom društvu“.
Dodao je da je činjenica “da imamo taj oportunističko-kalkulantski spomenik za koji bi možda bilo bolje da ga nemamo, ali on je bio sam po sebi veliki iskorak. Kod ostalih spomenika, od onog na Vijećnici pa nadalje, imamo vrlo eksplicitno i netočno i, na kraju krajeva, nešto tendenciozno, a to ne želimo i tu nije riječ o otporu činjenicama, neovisno o presudama, to je inat ‘e ne damo Cacu, ne damo ovo, ono’ i ta vrsta inata je besmislena.
Mislim da priču o tome kako se samo Sarajevo odnosi prema tim stvarima treba izdvojiti od priče kako se ostatak BiH odnosi prema zločinima u svojim sredinama“.
Kako sam kaže, svjestan naivnosti, ističe:
Ne možeš pobijediti neprijatelja nasiljem
„U slučaju Izrael – Palestina nije put da se na strašni zločin odgovori tako da ćete napraviti još gori, dakle, ne možeš pobijediti neprijatelja nasiljem, nego nenasiljem, ljubavlju, humorom, satirom… Što više ljudi u javnom prostoru budu veseli, nasmijani, zagovarali stvarni život, ljubav, normalne teme i ne nasjedali na histeriju koja je sveprisutna u javnom prostoru. To je vrlo utopistički, ali probali smo sve“.
Kad govorimo o matrici naših političara u kulturi sjećanja, Amra Čusto će objasniti da sama tema pokazuje zašto su nam spomenici važni te podvući:
“Oni u javnom prostoru daju jasne i nedvosmislene poruke na koje načine trebamo se sjećati. Kad govorimo iz bh. konteksta, savremena kultura sjećanja nije jedinstvena, ona se kreira iz tri različita etnonacionalna centra i kad govorimo o, između ostalih, ovim sarajevskim, moramo razmišljati i o tome. Političke elite su te koje provode te intenzivne aktivnosti“.
O proganjanju prošlosti, istoričarka napominje važnost otvaranja teških i osjetljivih pitanja.
„Bilo bi idealno kada se historija ne bi zloupotrebljavala, kad se ne bi koristila u dnevnopolitičke svrhe, možda bi bilo dobro učiti iz primjera drugih, maknuti se iz svojih iskustava, pogledati kako su neke državne zajednice rješavale teška i osjetljiva pitanja. Spomenici su intrigantni za javnost, zanimljivi za javni dikurs“, objašnjava Čusto.
Kenan Vatrenjak je bio aplikant na konkursu idejnog rješenja za podizanje spomenika na Kazanima, konkurs je raspisan, pa poništen.
Vatrenjak će komentarisati: „Od samog početka raspisivanja konkursa, imao sam utisak da je raspisan, a da ne bude proveden.
Bio je veoma neprofesionalno, nisu se znali kriteriji. Na kraju nijedan konkurs nije zadovoljio ‘kriterij’ koliko košta i da ne mogu preuzeti odgovornost, a nigdje nije bilo ni navedeno da je to kriterij. Sve je izgledalo kao zataškavanje konkursa. Svi smo prevareni“.
Na kraju je gradonačelnica Sarajeva, inače pravnica, osmislila koncept spomenika.
Adi Škaljić dao je mišljenje o tome da li je spomenik na Kazanima mogao i trebao izgledati drugačije:
„Naravno da jeste. Prije svega, arhitektonski. Sama suština spomenika je šta na njemu piše. Još u septembru-oktobru 2021. nas nekoliko novih vijećnika, čim smo saznali da postoji prijedlog odluke u nacrtu o postavljanju spomenika za žrtve iz jame Kazani, uključili smo se u javnu raspravu, kontaktirali smo gosp. Ćudića iz UDIK-a i nas troje-četvoro, poprilično mladih i neiskusnih političara, sjeli smo i razgovarali o tome. Naš amandman nije prošao.
To je lična bitka koja je izgubljena. Desilo se neko srednje rješenje, pola istine. Ideja za taj spomenik postojala je u prethodna tri mandata i niko od prethodnika gradonačelnice Sarajeva nije htio da dotakne taj vrući krompir“.
Škaljić će objasniti i da je u saradnji s UDIK-om pokrenuta inicijativa kako bi se memoraliziralo to mjesto, „jer spomen-pločom na Kazanima ne obilježava se mjesto stradanja civila, tako da je to nešto zajedničko za naše sugrađane i sugrađanke koji su tada ubijeni.
Inicijativa je usvojena. U međuvremenu je na prošloj sjednici bio nacrt programa spomenika Grada Sarajeva, koji je usvojen, ali na njemu nije bila ova spomen-ploča, jer je ona tek nedavno usvojena. Mi ćemo učestvovati u javnoj raspravi i, između ostalih, poslati i ovaj prijedlog“.
Bosna info