Ilustracija
Radna kultura se vrti oko toga da zaposleni rade osam sati dnevno, pet dana u sedmici.
To je samo norma, mnogi pretpostavljaju. Međutim, nije uvijek bilo tako. Način na koji smo stigli na standarda od osam sati nije bio rezultat jednog sindikata ili jedne industrije, jedne kompanije ili jednog zakona.
Naprotiv, on je nastao nakon duge i složene mješavine radničkih akcija, zagovaranja, političkih kompromisa, pionirskih poslodavaca i ekonomske konkurencije.
Evo skraćenog pregleda kako je američko društvo (a kasnije i ostali) usvojilo osmosatni radni dan, prenosi BizLife.
Dužina radnog dana
Uopšteno govoreći, postojao je stalni pad dužine radnog dana od 1800-ih do Drugog svjetskog rata, sa prilično strmim padom tokom 1920-ih, rekao je ekonomski istoričar Bendžamin Hanikat, profesor na Univerzitetu u Ajovi.
Radni dan od 9 do 5 nastao je 1800-ih zahvaljujući američkim radničkim sindikatima koji su pokušavali da zaštite prava radnika. Tada su zaposleni u proizvodnji radili oko 100 sati svake sedmice.
Sredinom 1800-ih, rad od 70 i više sati sedmično bio je uobičajen, prema ekonomisti Robertu Vejplesu, profesoru na Univerzitetu Wake Forest, koji je napravio detaljan vremenski okvir o evoluciji radnih sati u Sjedinjenim Državama za udruženje Economic History.
S obzirom na to da su ljudi tada obično radili šest dana u sedmici, to je otprilike 12 sati dnevno.
Nije da nije bilo primjera na početku 20. vijeka da su ljudi uložili mnogo više vremena od toga. Na kraju Prvog svjetskog rata, na primjer, radnici u industriji čelika obično su radili 84 sata sedmično, primećuje Vejples.
– Ovi nenormalno dugi sati bili su predmet mnogih osuda i štrajka koji je počeo u septembru 1919. Štrajk je propao, ali četiri godine kasnije US Steel je smanjio svoj radni dan sa dvanaest na osam sati – naveo je.
Godine 1926, Ford Motor Company, pod vođstvom Henrija Forda, uvela je osmosatnu petodnevnu radnu sedmicu.
Potom u Velikoj depresiji, zbog velike nezaposlenosti, ideja o 6-satnoj radnoj sedmici je došla u fokus. Hunikatova knjiga, „Kelogov šestosatni dan“, govori o tome kako je baron žitarica V.K. Kelog 1930. odlučio da uvede šestosatne smjene umjesto osmosatnih, uz izvjesno smanjenje plata radnika.
Ovaj potez je omogućio Kelogu da ponovo zaposli ljude koji su bili otpušteni i da zaposli druge nezaposlene ljude. Bio je motivisan uvjerenjem da je vraćanje više vremena radnicima društveno dobro. U roku od dvije godine, radnici su za šest sati počeli da zarađuju ono što su zarađivali radeći osam, rekao je Hanikat.
Kelogov potez privukao je nacionalnu pažnju i ubrzo je došlo do pokušaja da se na saveznom nivou uvede šestosatni radni dan. Ali prijedlog zakona koji ima za cilj da privremeno uvede 30-satnu radnu sedmicu, koji je usvojen u Senatu, propao je u Domu.
Ubrzo nakon toga, 1933. godine, novoizabrani predsjednik Frenklin Delano Ruzvelt potpisao je Zakon o nacionalnom industrijskom oporavku (NIRA), prema kojem su poslodavci sklopili dobrovoljne sporazume o uspostavljanju radne sedmice od 35 do 40 sati i plaćanju minimalne plate od 12 do 15 dolara sedmično.
Dvije godine kasnije, međutim, Vrhovni sud je odlučio da je NIRA neustavna zbog odredbe koja se odnosi na klanje pilića, piše CNN.
Uprkos tome što je NIRA poništena, zakonodavci i sindikati nastavili su da se zalažu za bolje uslove rada. Krajem 1930-ih, stvorili su nešto što je uspostavilo ono što danas poznajemo kao osmosatnu petodnevnu radnu sedmicu, pored postavljanja federalne minimalne plate i uspostavljanja zaštite dječijeg rada.
Frenklin Delano Ruzvelt je 1938. godine potpisao Zakon o poštenim standardima rada, koji je utvrdio da poslodavci moraju da plaćaju prekovremeni rad zaposlenima koji rade više od 40 sati sedmično.
Novac ili vrijeme?
Kelogov šestosatni radni dan, koji je bio popularan među zaposlenima kada je uveden, nije potrajao. Do kasnih 1950-ih, većina zaposlenih je odlučila da nastavi sa osmosatnim radnim vremenom. Oni koji nisu bili su uglavnom žene i ostali su na šestosatnom rasporedu do sredine 1980-ih.
Hunikat je intervjuisao nekoliko radnika kompanije Kelog o tome zašto su se vratili na duži radni dan. Oni su ukazali da će potreba za više novca uvijek nadmašiti izglede za kraće radno vrijeme. Više nisu bili voljni da mijenjaju veću platu za kraće vrijeme na poslu.
– Potreba za više novca postala je apsolutna. Dokolica je obezvrijeđena, više nije normalno dobro, više nije dio napretka – istakao je Hanikat.
Danas je kompromis između vremena i novca jednako relevantan za zaposlene odrasle osobe, ali sa novim obrtom: pandemija Covida promijenila je mišljenje ljudi o tome koliko bi posao trebalo da bude naporan, u odnosu na druge važne dijelove njihovog života, kao što je vrijeme sa porodicom.
Kao i mnogi stručnjaci za rad, Hanikat se pita da li bi zaposleni među generacijom Z i milenijalcima mogli da donesu drugačije odluke od prethodnih generacija.
– Iskustvo pandemije je pogodilo neke akorde. Možda postoji način da živim svoj život potpunije i da radim svoj posao u isto vrijeme. Ponovo je to pitanje na stolu – zaključio je Hanikat.