Tokom poslednje „Velike recesije“, koju gotovo niko od stručnjaka nije predvideo, procvjetala je novostvorena industrija bazirana na predviđanju skorog totalnog kolapsa. Knjige, veb sajtovi, blogovi i filmovi čiji su se autori fokusirali isključivo na predviđanje kraja svijeta postali su unosan biznis, kao i prodaja razne robe i usluga za preživljavanje sa sa sloganom „bićete pošteđeni, ako naručite odmah“. Za bogate, nude se rješenja kako da i dalje ostanu bogati i nakon eventualnog globalnog sloma.
Svaka roba ima svog kupca, a predviđanje totalnog ekonomskog sloma „sutra, najkasnije prekosutra“ je proizvod koji se odlično prodaje. Istine radi, profesionalni ekonomisti nisu se pokazali kao dobri prognozeri, jer je u zadnjih stotinu godina svaka globalna kriza, što se ekonomista tiče, došla „potpuno neočekivano“ i svaki put ih je iznenadila. Poslednja „Velika recesija“, ilustrativan je primjer kako je bukvalno do poslednjeg momenta čitavo finansijsko tržište od bankara, investitora, brokera, do rejting agencija, ignorisalo ono što se događa pred njihovim očima.
Jedan od rijetkih ekonomista koji je na vrijeme upozorio kako će se pijanka završiti bio je američki ekonomist Nouriel Roubini. On je još 2006. godine upozorio da će američko tržište hipotekama nad nekretninama dovesti do finansijske krize, a isto upozorenje je ponovio u Davosu 2007. godine, ali ga je svjetska ekonomska elita dočekala sa podsmijehom i izrugivanjem. Krajem 2008. smijeh je zamro i zavladala je panika dok se globalni finansijski sistem munjevito urušavao. Jedini koji se zadovoljno smješkao bio je Roubini, koji je iznenada stekao status proroka i postao zvijezda, čije su se knjige i ulaznice za predavanja prodavale kao karte za koncert Rolling Stonesa.
Nakon što je totalna ekonomska katastrofa izbjegnuta zahvaljujući upumpavanju desetak hiljada svježe odštampanih milijardi dolara, eura i jena, Roubini je nastavio sa upozorenjima da je katastrofa samo odložena. Ovoga puta njegove prognoze da će slom uslijediti 2010. ili 2011. godine nisu se ispunile, ali je na bazi minulog rada zadržao status proroka.
Preživećete ako „naručite odmah“
I dok je 2008. i 2009. globalna kriza bila u punom zamahu, procvjetala je novostvorena industrija bazirana na predviđanju skorog totalnog kolapsa. Knjige, veb sajtovi, blogovi čiji su se autori fokusirali isključivo na predviđanje kraja svijeta postali su unosan biznis, služeći kao mjesto za okupljanje šarolikog društva, od ekonomista i monetarnih eksperata svih ideoloških usmjerenja, do zagovornika teorija zavjere svih vrsta. Veb sajtovi poput Zero Hedge, čiji je moto „dugoročno, šanse za preživljavanje svode se na nulu“, Infowars i slični, pretvorili su se iz obskurnih publikacija u uticajne medije sa milionima posjetilaca mjesečno, tako da je stvoren i novi termin za ovakvu vrstu sadržaja – „doom porn”.
Sociolozi, psiholozi, politikolozi imaju racionalna objašnjenja za ovaj fenomen: nesigurnost i strah od budućnosti među milionima onih koji su se našli direktno pogođeni poslednjom krizom kroz gubitak posla, kuća, penzija… No, u praksi se to pretvorilo u klasičan biznis, gdje se uz najave totalnog kolapsa nudi i rješenje, odnosno proizvodi koji obećavaju da ćete biti pošteđeni „ako naručite odmah“.
Oprema za preživljavanje, od oružja, pa do odjeće, konzervirane hrane, obuće, solarnih baterija, baterija za prečišćavanje vode i slični proizvodi namijenjena je običnim smrtnicima, a za one sa dubljim džepovima nude se malo skuplja rješenja – atomska skloništa koja se ukopavaju u dvorište. Najbogatijima su na raspolaganju namjenski građeni podzemni kompleksi sa svim pratećim luksuzom i zalihama hrane, vode i ostalih potrepština, dovoljnih za godinu-dvije, koji bi trebali garantovati preživljavanje u komforu u slučaju atomskog, biološkog ili hemijskog napada. Posao cvijeta i postojeće kompanije ne stižu da podmire sve narudžbe bez liste čekanja.
Dok svijet ne propadne da se nešto i zaradi
Za one koji su već bogati, nude se rješenja kako da i dalje ostanu bogati i nakon eventualnog globalnog sloma. Naravno, kompanije i brokeri koji žive od trgovine zlatom uporno tvrde da je jedina logična odluka rasprodati sve dionice i uložiti u zlato, upozoravajući da je samo pitanje dana kada će postojeće glavne valute kolabirati a zlato ponovo zauzeti centralno mjesto. Istu priču nude i trgovci srebrom, a svoju šansu traže i kreatori novih digitalnih valuta, ubjeđujući sve odreda da budućnost nakon kolapsa nije u zlatu već u digitalnim valutama.
Zarada na predviđanju neminovne katastrofe ne uključuje samo robe, već i različite usluge, poput kurseva preživljavanja, pucanja, samoodbrane bez oružja pa do sofisticiranijih seminara i ponude o načinima sticanja dvostrukog državljanstva, off-shore investicija… Tu su i savjeti za ulaganje u poljoprivredno zemljište, prvenstveno u Južnoj Americi, pa do skladištenja zlata u inostranstvu na sigurnim lokacijama. Sve se ovo plaća, ali ko će da misli o parama kada se radi o preživljavanju i osiguranju vlastitog blagostanja.
Da se strah od budućnosti i totalnog kolapsa može dobro unovčiti zaključili su i u Holivudu, pa filmovi sa post apokaliptičnim temama imaju dobru prođu, istovremeno kreirajući u svijesti gledalaca sliku užasa koji nas manje-više neizbježno očekuje koliko sutra. Jedina razlika između filmadžija i profesionalnih katastrofičara je što se u filmovima na kraju uvijek pojavljuje herojski spasilac čovječanstva, dok katastrofičari tvrde da neće biti nikoga da nas spase, ukoliko se sami na pobrinemo za preživljavanje i to kupujući odmah sve što nam nude za te svrhe, uz napomenu „primamo kreditne kartice, čekove i gotovinu“.
Zašto se najmoćniji plaše kolapsa?
Iako bi se na prvi pogled čitava priča sa profesionalnim katastrofičarima mogla opisati kao jeftina manipulacija nad neupućenima, kako bi im se iz džepa izvuklo ono malo para što imaju, u stvarnosti situacija je malo komplikovanija.
Brojni proroci ekonomskog sloma baziraju svoja predviđanja na prethodnim ekonomskim krizama i faktorima koji su doveli do njih, počev od Velike depresije 1929. godine, ukazujući na sličnost sa današnjim trendovima, od rastućeg ekonomskog nacionalizma, trgovinskog i valutnog rata, povećanja geopolitičke napetosti između velikih sila, do nerealno visoke cijene dionica i nekretnina. Međutim, ispuštaju iz vida ključnu razliku – koordiniranu intervenciju država i centralnih banaka u posljednjoj krizi, kada su zarad spasa sistema ignorisani svi proklamovani temelji kapitalizma i „slobodnog tržišta“.
Jednostavno objašnjenje da je na djelu cinična manipulacija beskrupuloznih mešetara sa titulama, željnih brze zarade ne važi ni u slučaju najjbogatijih svjetskih pojedinaca, mahom milijardera iz Silikonske doline, koji zadnjih godina masovno kupuju farme na Novom Zelandu kao najsigurnijoj destinaciji u slučaju globalnog sloma, priznajući da, za svaki slučaj, imaju i spremne avione sa napunjenim rezervoarima.
Ovi milijarderi spadaju u red najmoćnijih ljudi danas i sasvim sigurno nisu naivčine. Jedini zaključak je da su čak i oni svjesni da je postojeći sistem na klimavim nogama i da su mogući različiti raspleti, ali očigledno čak ni oni ne znaju niti mogu predvidjeti kada bi se čitava kula od karata mogla srušiti i da li će uopšte do toga doći.
Dugoročno, tvrde prognozeri globalnog sloma, sistem je neodrživ i krah je neizbježan. Mada, dugoročno je relativan pojam. Dugoročno gledano, svi smo mrtvi, sa ili bez ekonomskog sloma.
Dražen Simić