Foto: Dženat Dreković/NOMAD
Gdje smo zaribali?
Piše: Faruk Hadžić
Izgovorene riječi nekad mogu imati teže posljedice od djela, ostavljajući pustoš iza sebe. Mnogi će se sjetiti izjava sa početka pandemije da ćemo se ekonomskim aspektom pandemije baviti kada prođe zdravstvena kriza, što je drugim riječima bila jasna poruka privrednicima i radnicima – prepušteni ste sami sebi. Panika u trenutku kada je trebalo smiriti građane, radnike i privrednike, dovela je do brisanja 26.876 radnika u Federaciji BiH za samo 50 dana. Znate li nakon koliko vremena su navedeni radnici vraćeni na posao? Pa, još uvijek nisu.
Porezna uprava Federacije BiH sedmično objavljuje kretanja broja radnika u Federaciji BiH, uspoređujući taj broj sa početkom pandemije. Danas, 630 dana kasnije, od dana kada je počeo „oporavak“, još uvijek smo „kratki“ za 1.243 radnika. Ovaj broj teško da će se nadoknaditi do druge godišnjice izgovorenih čuvenih riječi. Do kraja ove godine, moguće je da će se taj broj približiti ciframa prije početka pandemije, ne zaboravljajući da će u januaru broj radnika svakako biti smanjen, kako to obično bude svake godine, zbog isteka mnogih ugovora koncem godine. Dodatni pad koji se u januaru može očekivati dovest će do situacije da ćemo se na drugu godišnjicu početka „novog normalnog“ trijumfalno hvaliti „uspjesima“ kako smo zaposlili sve otpuštene radnike sa početka pandemije napadajući “kvazi stručnjake” i “neke tamo nestručnjake” kako su bespotrebno unosili nemir u živote građana.
Za razliku od Federacije BiH, podaci za Republiku Srpsku su manje dostupni, ali i oni koji su dostupni pokazuju da su dosta manje „zaribali“ od Federacije. Podatak koji se može naći na stranici Zavoda PIO RS, u zvaničnim dokumentima, pored broja penzionera pokazuje i broj osiguranika, a to su osobe koje su prijavljene i koje uplaćuju doprinose. Bez obzira što su ovi podaci dostupni na mjesečnom nivou, a ne na sedmičnom kao u Federaciji BiH, najveći broj radnika je bio 29. februara i to 314.463. Nakon pada ukupnog broja radnika na najniži nivo – u maju, na 310.798, stanje prije početka pandemije je dostignuto već u oktobru, kada je na kraju mjeseca broj radnika iznosio 315.489. Nakon godinu dana, u oktobru ove godine, broj radnika je dodatno povećan na nivo 320.841.
Da li ovi podaci znače da nam se ekonomija vratila na stanje prije pandemije i da imamo razloga za slavlje? Razlog za slavlje ne može biti nešto što ni nakon gotovo dvije godine nije vraćeno na nekadašnje stanje, koje samo po sebi nije bilo dobro. Za ove dvije godine, svi smo stariji, još više nas je iselilo, dobili smo nove penzionere, a političari nastavljaju po svom, ono u čemu su najbolji – generisanju sukoba, tenzija i svađa. To što nas je svake godine sve manje i manje i što se u mnogih općinama na prste ruku mogu nabrojati rođeni u ovoj godini – nikom ništa. To nije njihov rat, to nije njihova borba. Njihova borba je rat za osvajanje ultimativne nagrade – pristup budžetu i strateško uhljebljavanje kadrova.
Kada smo već kod nestajanja stanovništva, periodično analiziram podatke o prirodnom priraštaju u oba bh. entiteta. Federacija je tu ažurnija, objavljuju se mjesečni podaci, dok RS podatke objavljuje godišnje. Iako su podaci javno dostupni, kada god objavim podatke, oni budu šokantni, iako su svima dostupni. Možda neki novinari imaju ograničenja svojih medijskih kuća, ali da sam ja novinar, na svakoj bih press konferenciji političara, pogotovo onih koji donose odluke „u naše ime“, pitao šta su uradili i šta misle uraditi u vezi problema iseljavanja i izumiranja kroz negativni prirodni priraštaj. Stalno bih ponavljao upravo ovo pitanje, a ne bih dozvolio da političari komentarišu izjave drugih političara. Oni upravo to i žele, i čine.
Da se vratim na statistiku izumiranja. O tome često pišem, ali svaki put je te podatke sve teže prihvatiti. Za samo devet mjeseci ove godine u Federaciji BiH, negativni prirodni priraštaj je iznosio 8.903. Godinu ćemo završiti gotovo je izvjesno sa 10.000 umrlih više nego rođenih. Na nivou države, taj broj će na koncu biti preko 20.000. Ovdje ne govorimo o iseljavanju, već o nestajanju.
U svim kantonima i svim općinama je zabilježen negativan prirodni priraštaj. U apsolutno svim, osim u Tešnju, u kojem je prirodni priraštaj 0, što pokazuje da je broj rođenih i umrlih bio isti. Kantoni poput Posavskog, Kantona 10 i BPK – Goražde su u vrlo opasnom i negativnom trendu. U Posavskom kantonu broj rođenih je bio 91, a umrlih 433. U BPK – Goražde broj rođenih je iznosio 109, a 278 umrlih, dok je Kanton 10 možda i u najgoroj situaciji – 241 rođena beba i 749 umrlih.
Ako se analiraju pojedinačne općine u recimo Kantonu 10, onda je stanje još gore.
Za 270 dana u nekim je općinama rođeno 7, 11, 18, 5 beba… Ništa nije bolja situacija ni u drugim sredinama, recimo u Usori gdje je rođeno 9 ili Domaljevcu 5 beba. Dobretići i Ravno nisu zabilježili niti jednu rođenu bebu ove godine! A u nekim sredinama, svakih 50 dana se rodi tek jedno dijete.
Kada je neko od političara posjetio ove sredine i govorio o vraćanju nade, osiguravanju investicija za radna mjesta ili mjerama pronatalitetne politike?
Svi veći gradovi u FBiH, uključujući i Sarajevo, zabilježili su negativan prirodni priraštaj. Situacija je slična i u RS-u. Ubrzo će biti poznati zbirni podaci za ovu godinu, ali podaci za prošlu također otkrivaju isto što i za Federaciju – nestajanje. U prošloj godini, negativni prirodni priraštaj je iznosio 7.421, te je kao i u Federaciji BiH zabilježen u svim općinama i gradovima, uključujući Banjaluku, Bijeljinu i Prijedor. Ovo nije samo statistika, riječ je o stvarnim osobama, našoj rodbini, prijateljima, poznanicima koji više nisu sa nama.
Oni koji su još uvijek živi i koji su ostali u državi svjedoče svakodnevnim poskupljenjima. Jučer sam prilikom kupovine primijetio da je cijena riže nepromijenjena, ali da je pakovanje manje za 200 grama. Za iznos za koji sam do sada plaćao kilogram, sada dobijem 800 grama. Po tome bi se, valjda, zaključilo da cijene ne rastu, neko će reći, već samo manje možemo kupiti. Drugim riječima, poruka je – stegnite kaiš! Porast cijena – inflacija – dovela je do toga da smo sve siromašniji i da sve teže živimo. Kada budemo rektroaktivno analizirali efekte inflacije, vrlo vjerovatno ćemo uvidjeti da nam je inflacija ove godine „ukrala“ barem jednu platu i možda dvije penzije. Ali koga briga za građane koji nestaju i sele se. Još će nam reći i da je za našu liniju i naše zdravlje dobro što su cijene porasle, kako bismo konzumirali manje hrane i bili fit.
Skoro svaki dan se pitam – gdje smo zaribali? Zar je teško pregristi jezik, ako je brži od pameti, i ne pričati gluposti o ekonomiji i pandemiji. Manje bi nas koštalo. Zašto nismo novac od MMF-a dali za oporavak ekonomije, već smo hranili sujetu ljudi koji su pisali „korona zakon“ zbog kojeg smo tu gdje jesmo? Zašto penzionerima ne uskladimo penzije bar za nivo rasta cijena, a radnicima za taj iznos smanjimo poreze, pa da su bar na istom? Zašto mladima ne osiguramo da ono što im je potrebno imaju u svojoj državi, zašto ih ne prestanemo prepadati ratom, možda bi ostali u Bosni i Hercegovini? I zašto ne počnemo demografsku obnovu društva i države? Umjesto toga, nudi im se samo karta u jednom smjeru i onda ih molimo da „ulažu” svoj novac u Bosnu i Hercegovinu. Šta će nam novac kada uskoro neće imati ko raditi.