Jednostavno i veoma pravedno: koncerni će plaćati porez tamo gdje ostvaruju prihod, bez obzira u kojem obliku. To znači da će Gugl i Fejsbuk plaćati Njemačkoj porez na dobit kad u ovoj zemlji sakupljaju podatke i prodaju reklame, kod internet-trgovina kao što je Amazon je sve još jednostavnije
Najrazvijenije zemlje svijeta složile su se da porez za kompanije iznosi najmanje 15 odsto i da se plaća tamo gdje se ostvaruju prihodi.
To bi praktično ukinulo poreske oaze i donijelo silne milijarde u državne blagajne.
Ministri finansija grupe najrazvijenijih zemalja G7 hvale se da su na sastanku u Londonu postigli “dogovor stoljeća”.
To je čak i formalno skoro tačno. Jer, nedugo nakon Prvog svjetskog rata je posljednji put postignut sporazum u Ligi naroda da kompanije plaćaju porez tamo gdje im je fizičko sjedište.
To načelo je prihvaćeno praktično od svih država i pretpostavka je svih sporazuma o međunarodnoj trgovini sve do današnjih dana.
I to iako je prije pojave digitalnih giganata poput Amazona, Gugla ili Epla bilo jasno da takvo načelo pruža beskonačan prostor za mahinacije.
Jer čak i kod proizvodnih pogona gdje bi trebalo biti jasno gdje je proizvod sišao s fabričke trake ima načina da se distribucija organizuje preko čitavog lanca firmi, teoretski sa sjedištem u nekoj državi sa minimalnim porezom.
Ministri finansija zemalja G7 su se sad složili da to načelo “sjedišta” treba da bude zamijenjeno načelom “prometa”.
Jednostavno i veoma pravedno: koncerni će plaćati porez tamo gdje ostvaruju prihod, bez obzira u kojem obliku.
To znači da će Gugl i Fejsbuk plaćati Njemačkoj porez na dobit kad u ovoj zemlji sakupljaju podatke i prodaju reklame, kod internet-trgovina kao što je Amazon je sve još jednostavnije.
Do ovog dogovora nikad ne bi došlo da se za njega nije odlučno založila Dženet Jelen, nova ministarka finansija SAD.
Ona i američki predsjednik Džozef Bajden su isprva tražili minimalnu poresku stopu od 21 odsto, ali to je mnogima bilo previše.
Najviše se nećkao domaćin, britanski ministar finansija Riši Sunak, ali mu je svakako pomogla i računica Univerziteta Oksford: negdje oko polovine međunarodnih kompanija koje imaju sjedište u nekoj od zemalja grupe G7 u Velikoj Britaniji ne plaćaju niti peni poreza.
I Vašington ima svoju računicu
Na prvi pogled se čini da bi zbog američkih internet-divova Vašington trebalo da bude posljednji koji se zalaže za takvo načelo poreza, ali i oni imaju svoju računicu: jer to će značiti da će i njemački BMW plaćati porez u Americi kad tamo proda svoj automobil.
Osim toga, Italija i Francuska su već uveli svoje “internet-poreze” američkim kompanijama koje će morati da ukinu kad se promijene pravila igre.
Čak je i Aleks Kobhem, šef Tax Justice Network koja se zalaže za pravedne poreze, u intervjuu za Dojče vele (DW) nazvao odluku “istorijskom”.
Ali, on je rekao da su zemlje G7 imale priliku da minimalnu poresku stopu postave na 25 odsto umjesto na 15.
“To znači da će korist biti mnogo manje nego što je mogla da bude”, rekao je on.
“Ovdje bogate zemlje uspostavljaju pravila za sve ostale. Trebalo bi da to izmjestimo u Ujedinjene nacije i napravimo dogovor koji odgovara svima, a ne samo zemljama G7 koje gledaju svoju kasu.”
No njemački ministar finansija Olaf Šolc je upravo oduševljen ovom “poreskom revolucijom”, kako je zove.
Jer nema velikih briga da će blagajna Berlina biti još punija: po procjeni ministara, tu je reč o najmanje 50 milijardi dolara godišnje koje su međunarodni koncerni do sad odvlačili u nekakve poreske oaze i u “sjedišta” koja su im bila tek izgovor da ne plaćaju porez tamo gdje su novac i zaradili.
U Londonu je doduše postignut načelni sporazum među zemljama G7, iako je ostavljeno još prostora da se utanače detalji.
Svakako je golemi korak kad tako nešto usvoje SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Japan, Italija i Kanada – Španija je takođe stalni gost tih susreta.
Ali, globalni porez će postati stvarnost tek ako načelo prihvate sve zemlje G20.
Skoro svima je to u interesu
Šanse su dobre: Italija je ove jeseni domaćin sastanka te proširene grupe najrazvijenijih zemalja u koju onda dolaze i Kina, Indija, Brazil, Australija ili Južnoafrička Republika.
Oni zajedno čine dvije trećine stanovništva naše planete i oko 90 odsto ekonomskog potencijala.
Ako se oni slože, onda će to biti zaista tako – možda ne odmah, ali u dogledno doba.
Čak i kada je riječ o Kini, ima dobrih izgleda na pristanak: ona jeste veliki izvoznik, ali ovako će moći da računa i na prihode od prometa na svom velikom i sve imućnijem tržištu.
No i među članicama Evropske unije ima protivnika takvog načela: najglasnija je naravno Irska, nisu oduševljene niti Holandija ili Luksemburg – redom članice koje su “prijateljskim” poreskim stopama privukle međunarodne koncerne da tamo otvore svoja sjedišta za Evropu.
No i oni moraju shvatiti da nema smisla ovo međunarodno takmičenje sve nižim porezima u kojem učestvuju svi: u Njemačkoj je još osamdesetih porez kompanijama bio 60 odsto, sad je oko 30 odsto, u SAD je u protekle četiri decenije s 50 odsto pao na 25 odsto.
Naravno da neke zemlje svijeta nikad neće pristati na novo načelo.
No Kajmanska ostrva ili Panama ipak ne mogu biti mjerilo ekonomije cijelog svijeta.