 često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.){kind=link}
Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
U javnim raspravama stručnjaci i političari ekonomski rast – rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) po glavi stanovnika – redovito predstavljaju kao mjerilo napretka. BDP nije osmišljen kao mjerilo blagostanja i kvalitete života, no u nedostatku drugih uzima se kao zamjensko mjerilo i podrazumijeva se da svojim rastom donosi dobrobit cijelom stanovništvu. Vlade SAD-a i Velike Britanije prve su uočile potrebu za makromjerilima poput BDP-a, a njima su nastojale detektirati stanje vlastite proizvodnje kako bi njome uspješnije upravljale, pogotovo u vremenima najvećih ekonomskih kriza.
Ne može bez države
Ključan su koncept za računanje BDP-a ekonomske aktivnosti – aktivnosti za koje je procijenjeno da ih treba uzimati u obzir kao stvaranje nove vrijednosti, a ne kao potrošnju. S obzirom na to da je BDP osmišljen za potrebe država u kojima je većinu proizvodnje tada činila kapitalistička proizvodnja, definicija ekonomskih aktivnosti slijedila je logiku takve proizvodnje koristeći tržišne cijene, a zanemarujući drugačiji, nekapitalistički karakter proizvodnje javnog sektora. Iz perspektive BDP-a posebno je problematičan bio status vojnih izdataka. Razvoj najbogatijih kapitalističkih zemalja nezamisliv je bez velike uloge vojske, bilo da je riječ o osvajačkim akcijama, ulaganju u istraživanja vezana za nova oružja ili o zapošljavanju stanovništva iz siromašnijih krajeva. Vojne su aktivnosti bitni ekonomski faktori za SAD i Veliku Britaniju, stoga je teško bilo opravdati klasifikaciju vojne proizvodnje kao troška, odnosno kao aktivnosti koja se ne smatra novostvorenom vrijednošću uračunatom u BDP.
S druge strane, s obzirom na fokus BDP-a na kapitalističku proizvodnju, u kojoj kupac individualno odlučuje o kupnji, vojnu je proizvodnju nemoguće valorizirati istom logikom.
BDP je osmišljen za potrebe država u kojima je većina proizvodnje tada bila kapitalistička, a definicija ekonomskih aktivnosti slijedila je logiku takve proizvodnje koristeći tržišne cijene i zanemarujući drugačiji, nekapitalistički karakter proizvodnje javnog sektora
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata ubrzano raste proizvodnja u javnom sektoru svih razvijenijih država, posebice u zdravstvu, obrazovanju, stanovanju, skrbi, transportu, infrastrukturi te urbanom planiranju i svemu što je potrebno za kvalitetno širenje gradova. U računanju BDP-a, pa tako i ekonomskog rasta, javni sektor nije sasvim zanemaren, računa se da on stvara vrijednost jednaku ukupnom budžetu dodijeljenom za njegovu proizvodnju. No kako proizvodnja javnog sektora nije profitno orijentirana, ekonomski rast koji se računa BDP-om ne može adekvatno prikazati njen stvarni doprinos (u) društvu. Primjerice u slučaju identičnih proizvoda u obama sektorima, poput obrazovnih ili zdravstvenih usluga, proizvodi i organizacije javnog sektora ne mogu biti izvor rasta onako kako to mogu biti u privatnom sektoru. S obzirom na to da u javnom sektoru nema novčanog profita, sve organizacije i proizvodi unutar njega su, unatoč doprinosu proizvodnji, osuđeni na status – u najboljem slučaju – troškova koje se tolerira. To je jedan od osnovnih razloga zašto se aktivnosti javnog sektora tretiraju kao prevelik trošak koji treba rezati, smanjivati i vječno reformirati ne bi li država smanjila izdatke.
Društvena proizvodnja
No statistike pokazuju da od početka 20. stoljeća među razvijenim zemljama nema ni jedne u kojoj javni sektor i njegova podložnost donekle demokratskim odlukama nisu igrali pozitivnu ulogu značajnu za razvoj tih zemalja. Važnost javnog sektora ukazuje na problem koncepta ekonomskog rasta osmišljenog isključivo po logici privatne kapitalističke proizvodnje. Takav koncept nije primjeren društvenoj proizvodnji u cjelini jer kapitalistička je proizvodnja već dugi niz desetljeća samo jedan od velikih sektora proizvodnje. Društvenoj proizvodnji značajno doprinose i drugi sektori, poput javnog sektora, kućanstava i neprofitnih organizacija, koji imaju specifične karakteristike, internu logiku i društvene odnose. U klasičnom konceptu ekonomskog rasta koji koristimo takve se razlike ne mogu uočiti. Stoga niz aktivnosti javnog sektora nužnih za reprodukciju i razvoj društva u cjelini ne mogu biti shvaćeni niti adekvatno uračunati kao izvor rasta. Pod ovim aktivnostima podrazumijevamo zdravstvo, školstvo, stanovanje, skrb te planiranje i gradnju gradova i svih sadržaja bitnih za razvoj, poput knjižnica, muzeja, parkova, dječjih igrališta, vrtića i trgova, ali i prometnica, energetske i telekomunikacijske infrastrukture, kanalizacije i sistema regulacije otpada.
Granice inventivnosti
Još jedan problem postojećeg koncepta ekonomskog rasta jest i njegovo baziranje isključivo na proizvodnji koja je u svojoj osnovi špekulantska i natjecateljska. Taj koncept pretpostavlja da su organizacije u konstantnoj borbi, što je potpuno oprečno funkcioniranju javnog sektora. U razvojnoj fazi određenih vrsta proizvoda takvo je natjecanje često imalo pozitivnu funkciju poticanja inovacija. Kada se došlo do faze izjednačavanja funkcionalnosti proizvoda, a to se dogodilo u mnogim industrijama, takva se profitna proizvodnja i njen doprinos ekonomskom rastu i dalje pogrešno razumijevaju kao poželjne.
Dva su pitanja koja bismo svakako mogli postaviti i koja su važna za računanje BDP-a i ekonomskog rasta. Prvo, bi li se neki aspekti kapitalističke proizvodnje, poput velike potrošnje na marketing ili na umnožavanja funkcionalno gotovo identičnih,
a izgledom vrlo sličnih proizvoda, trebali dijelom tretirati kao trošak, tj. kao korištenje resursa koje ne stvara novu vrijednost, već troši postojeću, a zbog multiplikacije rada i nedostatka inventivnosti potrošačima ne donosi ništa novo? Drugo, bi li za većinu stanovnika i za društvo u cjelini bilo bolje da se neke grane proizvodnje prebace u javni sektor?
Javni sektor podrazumijeva drastično manju ulogu špekulacije, natjecanja i antagonizma, a njihovo mjesto zauzimaju planiranje, solidarnost i suradnja
Kada promatramo suodnos javnog i privatnog sektora kroz prizmu ekonomskog rasta, otvaraju se i mnoga druga pitanja: zašto se u dugim periodima nude toliko slični proizvodi ako privatni sektor jamči inovacije i zašto velik dio bitnih inovacija dolazi iz javno financiranih istraživanja te iz javnog sektora? Javni sektor podrazumijeva drastično manju ulogu špekulacije, natjecanja i antagonizma, a njihovo mjesto zauzimaju planiranje, solidarnost i suradnja. Reklame i marketing nisu potrebni jer riječ je o društvenom dogovoru da ti proizvodi trebaju društvu u cjelini i da služe ljudskom razvoju.
Demokratizacija solidarnosti
Također, javni sektor afirmira ideju pripadnosti društvu bez obzira na individualno bogatstvo tako što proizvode alocira kolektivno (rekreativni sportski objekti, trgovi, parkovi, prometna i energetska infrastruktura) te prema kriterijima zadovoljenja potreba. U velikom broju slučajeva nema naplate krajnjem korisniku u trenutku korištenja, ili je ona daleko ispod cijene troškova proizvodnje. Kada se lijekovi počnu nabavljati od privatnog sektora te naplaćivati krajnjim korisnicima po istoj cijeni po kojoj ih je prije bez naplate korisnicima proizvodio i alocirao javni sektor, BDP ostaje isti, no smanjuju se solidarnost i demokratizacija društva. Javna proizvodnja i alokacija njenih proizvoda komparativno su gledano u velikoj mjeri predmet demokratskih odluka, dok je privatna proizvodnja podložna demokraciji samo zbog toga što se mora držati regulacija. Stoga je pitanje primjerenijih načina mjerenja proizvodnje pitanje adekvatnijeg razumijevanja ljudskog razvoja, a također je i osnova za stvaranje uvjeta pogodnih za širenje demokratizacije i solidarnosti u društvu.