Prije dvije godine pandemija koronavirusa izazvala je rast broja zaposlenih koji rade “na daljinu” s obzirom na to da su u većini zemalja na snazi bile stroge mjere bezbjednosti. Danas, kada je većina ovih mjera ukinuta, a život donekle vraćen u normalu, mnoge kompanije i dalje svoje poslovanje omogućavaju u potpunosti ili makar djelimično od kuće.
Nedavna studija sa sajta za zapošljavanje Indeed pokazala je da je broj oglasa za posao sa komponentom “na daljinu” porastao od početka pandemije i skoro utrostručen sa prosječnih 2,5 odsto u januaru 2020, na skoro 7,5 odsto u septembru 2021. godine.
Španija, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo su samo neke od zemalja u kojima se bilježi najveći porast, a ni Sjedinjenim Državama taj trend nije stran. Mogućnost rada od kuće skočila je sa manje od četiri odsto svih visoko plaćenih poslova prije pandemije, na oko devet odsto na kraju 2020. i na više od 15 odsto danas u Sjevernoj Americi, piše Euronews.
Stručnjaci sa sajta Ladders vjeruju da će rad na daljinu opstati, pri čemu će četvrtina svih profesionalnih poslova biti dostupna na daljinu do kraja godine.
“Ova promjena u radnim aranžmanima nije pretjerivanje. I koliko god da je velika, čak je i veća nego što ljudi misle”, rekao je izvršni direktor Ladders-a Mark Senedela.
I dok se čini da veliki dio svijeta ubrzano prihvata ovakav način rada, neke zemlje se i dalje nisu prilagodile toj ideji, bilo iz kulturnih, pravnih ili tehničkih razloga.
Češka – pravna nesigurnost
Iako rad na daljinu postaje uobičajen u većini zapadnoevropskih zemalja, fleksibilni metod nije u potpunosti prihvaćen među Česima, posebno na strani poslodavaca, uprkos tome što je zemlja jednako tehnološki opremljena kao i brojne druge države.
Razlog je prilično jednostavan: Češka se bori da radnicima na daljinu da odgovarajući status, a zakon ne precizira da li je radnik van kancelarije normalni zaposleni ili ne, tako da kompanije radije izbjegavaju rad na daljinu s obzirom na pravnu nesigurnost.
Češka je jedina zemlja koja nikada nije dala pravni status radnicima na daljnu, iako vlada počinje debatu o zakonu o njihovom statusu zbog mlađih generacija koje traže promjenu.
Prema anketi Ipsosa, 51 odsto ispitanih čeških zaposlenih bilo je zainteresovano za stalni rad na daljinu, a 59 odsto za djelimičan takav rad.
Francuska – evropski loš đak
U međuvremenu, Francuska se ističe kao nedovoljno dobar “đak” u Evropi jer prema studiji koju su sproveli Ifop i fondacija Žan Žores, samo 34 odsto Francuza je redovno radilo na daljinu tokom pandemije, dok je to radilo 61 odsto Njemaca, 56 odsto Italijana i 50 odsto Britanaca.
Količina vremena koje su Francuzi radili na daljinu takođe je bila manja nego kod njegovih evropskih susjeda: 11 odsto njih radilo je od kuće četiri do pet dana u sedmici, u poređenju sa 30 odsto Italijana.
Ove brojke se mogu objasniti velikim razlikama između višeg menadžmenta, od kojih većina može da radi na daljinu, i drugih socio-profesionalnih kategorija, koje uglavnom nastavljaju da odlaze na svoje radno mjesto. Godine starosti takođe su bile faktor za ove razlike u Francuskoj: stariji radnici koji su manje rade digitalnom tehnologijom bili su više prisutni od generacije “digitalnih domorodaca”. Francuzi su poznati po oklijevanju u promjenama, tako da se situacija možda neće skoro promijeniti . Osim toga, kultura “prezentizma” – praksa prisustva u kancelariji čak uprkos bolesti, još je snažno ukorijenjena u umovima starije generacije.
Na pitanje da li bi željeli više ili manje radnih dana na daljinu, francuski ispitanici su u anketi naveli da bi voljeli manje dana rada na daljinu u poređenju sa evropskim susjedima. Istraživači smatraju da je to rezultat društvenih interakcija kao ključnog sredstva za donošenje odluka u francuskom poslovanju.
Japan – jaka kultura “prezentizma”
Japan je, baš kao i Francuska, još jedna zemlja koja je zahvaćena kulturom prezentizma. Mnogi Japanci strahuju od nedostatka napredovanja u karijeri ako ne rade dugo u kancelariji, a primoravanje ovih radnika da pribjegnu radu na daljinu zbog zdravstvene krize pokazalo se katastrofom.
Dok većina zaposlenih kaže da ih je rad od kuće učinio efikasnijim nego što su bili u kancelariji, japanski zaposleni su postali manje produktivni u prosjeku za 20 odsto, prema studiji ekonomiste Tošihiroa Okuboa iz 2020.
Japan takođe ima izrazito socijalnu strukturu rada, što ga čini lošim kandidatom za rad na daljinu, jer zaposleni više vole da rade u timovima i daju procjene kao grupa, dok se zaposlenima u inostranstvu obično dodjeljuju konkretne odgovornosti i rad se procjenjuje pojedinačno.
Mentorstvo i dijalog su dvije osnovne vrijednosti japanskog radnog sistema, sa starijim zaposlenima koji nadgledaju mlađe i neformalnim razgovorima koji jačaju kontakt unutar timova – nešto što nije funkcionisalo pri radu na daljinu.
Nedostatak pristupa personalnim računarima bio je još jedan razlog koji je japanskim radnicima učinio promjenu mjesta za rad veoma teškom – nacija ima jednu od najnižih stopa posjedovanja personalnih računara, podaci su OECD.
Osim toga, kućne kancelarije su daleko manje uobičajene nego na Zapadu zbog male veličine prosječnog gradskog stana i većih cijena kuća u japanskom visokoobrazovanom društvu.
Kina – teška tranzicija
Uprkos tome što je Kina bila prva zemlja koja je pribjegla radu na daljinu, jer je bila i prva zemlja koja se suočila sa koronavirusom, tranzicija je i dalje relativno teška za kinesku radnu snagu. U to vrijeme, 40 odsto kineskih radnika bilo je prinuđeno da radi od kuće, u poređenju sa samo sedam odsto zaposlenih kojima je to do tada bilo dozvoljeno – prilično neočekivana kulturna promjena za zemlju koja je veoma vezana za prezentizam i hijerarhiju, navodi konsultantska kuća Blumberg.
Međutim, kada je zemlja počela da zaključava ključne pogođene regione, upotreba digitalnih tehnologija – uključujući vještačku inteligenciju, praćenje lokacije, prepoznavanje lica – naglo je porasla kako bi obuzdala širenje epidemije. Zaposleni su morali svakog jutra da jave svojim šefovima gdje se nalaze i da li imaju simptome virusa.
Ipak, uprkos snažnoj kolektivističkoj kulturi u zemlji, nove navike razvijene tokom pandemije polako rastu među kineskim radnicima i dalji razvoj se može vidjeti u narednim godinama.
Inače, za mnoge zemlje pandemija je rasvijetlila neujednačenost pristupu digitalnim servisima – još jednu prepreku uspješnom prelasku na hibridne oblike rada. Nije iznenađujuće da su zemlje u razvoju najugroženije, a Angola se, na primjer, istakla kao zemlja koja je najmanje pogodna za rad na daljinu.
Sve u svemu, većina zemalja širom svijeta doživjela je nespornu promjenu mogućnosti da se posao obavi izvan tradicionalne kancelarije. Iako su se Francuska, Kina i Japan možda sporije prilagođavale radu na daljinu nego SAD, Velika Britanija, ovakvi trendovi će nastaviti da budu prisutni.
Izvor: Euronews