foto: Dora Levačić / ilustracija
Posljednjih mjeseci nižu se medijski naslovi o velikom oporavku Europe od krize, a među ključnim dokazima stoje podaci o padu nezaposlenosti i rastu zaposlenosti. Stopa nezaposlenosti na razini cijele Europske unije na najnižoj je razini u posljednjih 19 godina, a u usporedbi s periodom prije financijske krize, danas deset milijuna ljudi više ima posao.
Međutim, sami podaci o kretanju stope nezaposlenosti i zaposlenosti ne mogu biti dovoljni za priču o izlasku iz krize i poboljšanju životnih uvjeta jer ne otkrivaju ništa o kvaliteti zaposlenja i visini plaća. Prema Anketi o radnoj snazi, međunarodnom izvoru podataka o zaposlenosti i nezaposlenosti, zaposlenom se smatra svaka osoba koja je u tjednu prije anketiranja obavljala bilo kakav posao, makar na crno ili kao pomažući član obitelji, bilo da je plaćen u novcu ili naturi. Dakle, samo oni koji u određenom periodu nisu obavljali baš nikakav posao broje se kao nezaposleni, a svi oni s povremenim i loše plaćenim poslovima broje se kao zaposleni. Pritom povremeno zapošljavanje u okviru ove definicije ne obuhvaća samo kategorije poput sezonskih radnika ili onih koji rade vikendom, već sve osobe koje su u referentnom periodu od tjedan dana obavljale bilo kakav posao, dakle čak i ako su radile svega sat vremena u tih tjedan dana. Zbog toga je nužno podatke o kretanju ne/zaposlenosti upotpuniti podacima o kvaliteti zaposlenja.
Istovremeno s padom nezaposlenosti i rastom zaposlenosti u Europi šire se nesigurni oblici rada: smanjuje se udio zaposlenih na neodređeno među svim zaposlenima, a u porastu su rad u nepunom radnom vremenu, samozapošljavanje i povremeno zapošljavanje. Udio zaposlenih u nepunom radnom vremenu na razini EU-28 iznosi 18% (8% kod muškaraca i čak 31% kod žena). U posljednjih 16 godina povećava se udio zaposlenih putem ugovora na određeno – radnika s takvim ugovorom trenutno je 41%. Također, povećan je i udio zaposlenih na povremenim poslovima (14.2%). Navedene brojke na razini cijele EU, naravno, skrivaju nejednakosti između zemalja-članica, a o uzrocima pada nezaposlenosti u zemljama regije, kao i o nužnim ogradama pri interpretaciji stopa ne/zaposlenosti u vidu smanjenja stanovništva i migracija unutar EU pisat ćemo u idućim vijestima.
Sve donedavno europske plaće su stagnirale, a u posljednjih nekoliko godina počele su rasti. Međutim, rast plaća je slab i ne prati u očekivanoj mjeri ekonomski rast, čemu ekonomisti i dalje pokušavaju odgonetnuti uzroke, no među vjerojatnijim uzrocima su politika kvantitativnog popuštanja Europske centralne banke i smanjenje pokrivenosti kolektivnim ugovorima u zemljama Srednje i Istočne Europe – jedna od posljedica liberalizacije radnog zakonodavstva koja se propisivala kao lijek za “rigidnost” tržišta rada u jeku krize.
Posljedica procesa širenja nesigurnih oblika rada, osim povećanja broja zaposlenih osoba koje nemaju osnovna prava (mirovinsko, socijalno, zdravstveno osiguranje) koja se vežu uz standardne ugovore o radu je i porast siromaštva među zaposlenima. Dok se ukupni broj ljudi kojima prijeti rizik od siromaštva ili društvene isključenosti u EU u posljednjih deset godina blago smanjio, od 2010. godine povećava se udio ljudi izloženih siromaštvu unatoč zaposlenosti, koji trenutno iznosi 9.4%. Radi se o značajnom i rastućem broju zaposlenih ljudi koji ne uspijevaju pokriti osnovne životne troškove zbog iznimno niskih plaća.
Čini se da je propisani lijek za rigidnost tržišta rada postigao neke rezultate, ali sve je više radnika koji se ne mogu veseliti fantastičnom oporavku Europe od krize.