Ekonomski stručnjak i analitičar Damir Miljević smatra da zbog visoke korumpiranosti u BiH inozemni investitori zaobilaze BiH.
Miljević kaže da političke elite u BiH koriste nestabilnost u zemlji da ne bi činile ništa, te posebno naglašava i veliku odgovornost predstavnika međunarodne zajednice za takvo stanje.
Kakav je danas poslovni-ekonomski ambijent u BiH, s obzirom na broj zaposlenih, stopu siromaštva, ‘sivu’ ekonomiju itd.?
Sudeći po svi rangiranjima i poređenjima sa ostalim zemljama, te imajući u vidu da zadnjih desetak godina gotovo i da nema ozbiljnijih investicija ni domaćih ni stranih investitora u BiH očito je da je poslovno-ekonomski ambijent u BiH izrazito nepovoljan. To se najbolje i vidi po činjenici da imamo najveću stopu nezaposlenosti u Europi kao i najveću stopu siromaštva stanovništva te da nas iole ozbiljniji investitori zaobilaze. Osnovne uzroke tome, po mom mišljenju, treba tražiti u izrazito visokom stepenu kriminalizacije i korumpiranosti društva kao posljedice nepostojanja vladavine prava i činjenici da su vlasti i društvo u ovoj zemlji okrenuti prošlosti, a ne budućnosti, te da ovdje još uvijek u javnosti dominiraju teme s kraja prošlog stoljeća.
Koliko na ekonomiju utječe česta politička nestabilnost u BiH?
Političku nestabilnost, odnosno namjerno stvaranje tenzije domaći političari i koriste kao glavnu polugu i ispriku za nečinjenje bilo kakvog napretka na ekonomskom i socijalnom planu koji bi doprinio boljem životu građana. Oni, zapravo, na taj način produžavaju ratno stanje iz devedestih godina prošlog stoljeća i takva situacija im je alibi za nečinjenje. U svemu tome svesrdno im svojim izjavama i nastupima pomažu i vodeći političari iz susjednih zemalja i na taj način stvara se u zemlji i izvan nje atmosfera da je BiH nestabilna zemlja u kojoj svakog trenutka može doći ponovo do ponavljanja nemilih događaja od prije dvadesetak godina. Svakako da u takvoj atmosferi nitko normalan niti planira na dugi rok, niti je spreman da ozbiljno i dugoročno ulaže u ekonomiju ove zemlje.
U Mostaru se odvija Mostarski sajam gospodarstva, međutim, kako u praksi izgleda istinska ekonomska suradnja i postoje li podaci o uspješnosti ovog Sajma?
Svaki susret gospodarstvenika je dobrodošao i može imati pozitivan učinak na razvijanje ekonomije i ekonomskih odnosa pa tako i Mostarski sajam gospodarstva. Kakvi su stvarni učinci ovakvih događaja teško je kazati. Nažalost, po mome mišljenju, sajam u Mostaru se više pretvorio u susret političkih lidera regije nego u susret značajnih gospodarstvenika i ulagača. Iako je svaki susret političkih lidera regije dobrodošao, ipak bi radije na sajmu volio vidjeti susret ozbiljnih ulagača sa zapada i istoka s domaćim privrednicima, umjesto susreta političkih lidera. Ipak ekonomiju pokreću privrednici, a ne političari. Tko smatra da politika treba i može voditi ekonomiju grdno se vara, jer je ekonomska povijest svijeta, bar u zadnjih 200 godina, pokazala je da su uspješni samo oni kod kojih ekonomski interesi profiliraju politike i političke odnose.
BiH, nažalost, zauzima vrlo visoko mjesto na ljestvici korumpiranih zemalja svijeta. Koliko korupcija utječe na ekonomski razvoj zemlje i koju ulogu u tome imaju političari ali i predstavnici međunarodne zajednice u BiH?
Korupcija i kriminal, prvenstveno onaj vezan za političke tzv. elite i njihove tajkune predstavlja rak ranu BiH društva i po mom mišljenju glavna je zapreka bilo kakvom ekonomskom i društvenom razvoju zemlje. Domaći političari i političke partije glavni su generator korupcije, nepotizma i privrednog kriminala u zemlji, koji pored toga, što značajan dio društvenog bogatstva odliva u privatne džepove i doprinosi daljnjem raslojavanju društva na šačicu ekstremno bogatih i masu ekstremno siromašnih, dovodi nas i u situaciju da se domaći privrednici suzdržavaju od investiranja, da nas ozbiljni inozemni investitori zaobilaze u širokom luku i da sve veći broj sposobnih i onih koji imaju znanja i vještine bitne za privredu napuštaju zemlju.
U svemu ovome svoju ulogu svakako imaju i predstavnici međunarodne zajednice u BiH koji se još od Daytonskog sporazuma prave gluhi, slijepi i mutavi kada je u pitanju kriminal i korupcija u BiH. Stiče se dojam da im je važnije da se ovdje ništa ne ‘talasa’, da im je lakše pregovarati i dogovarati sa korumpiranom elitom koju odlično poznaju i koju mogu ucjenjivati nego da pomognu u obračunu sa ovom rak ranom društva. Osim praznih floskula oko nužnosti vladavine prava i borbe sa kriminalom i korupcijom nismo još vidjeli niti jedan ozbiljan potez međunarodnih dužnosnika na tom planu kao što je primjerice zamrzavanje imovine političara i ispitivanje porijekla te imovine. Stiče se dojam da je međunarodnoj zajednici jedino važno da ovdje ne dođe do novih nemira, a što će biti sa stanovništvom – to ih nije briga. Dok god im korumpirani političari mogu jamčiti ovdje mir oni će im biti najbolji suradnici.
U BiH se bilježi i smanjenje broja ulagača u BiH. Kakvu BiH želi investitori, a što nudi BiH?
Svaki investitor prvo traži pravnu sigurnost za svoju investiciju i ambijent bez kriminala i korupcije. Kad su ti uvjeti ispunjeni onda ulagači gledaju privredni ambijent tj. troškove, poreze, brzinu i učinkovitost administracije i potencijalno tržište. S obzirom da je BiH malo i nezanimljivo tržište za potencijalne ulagače, možemo biti zanimljivi samo s drugih aspekata koje sam nabrojao. Činjenica je da osim jeftine radne snage i energije ulagačima nemamo ništa drugo ponuditi odnosno da ih sve drugo odbija od investiranja što se i vidi po tome da nitko ozbiljan i ne dolazi u zemlju. Sve to govori da su svi ostali faktori koji su preduvjet za investicije puno važniji od cijene radne snage i energije. Uostalom jadna je zemlja i njeni stanovnici u kojoj se koncept razvoja zasniva na siromašnom radniku i jeftinoj energiji i sirovinama.
No, ipak, koji bi bio recept za BiH – može li ta zemlja postati ekonomska oaza i kada?
Sa stanovišta prirodnog položaja, broja stanovnika i teritorije BiH bi mogla biti jako uspješna i ekonomski razvijena zemlja da nije svega onog drugog o čemu smo govorili. Uz drugačiju politiku, spremnost stanovništva da se aktivno uključi u riješavanje društvenih problema i uz puno rada i truda ne sumnjam da bi se zemlja, koja ima ukupno stanovnika kao grad srednje veličine u Europi, mogla za pet do sedam godina dovesti do razine srednje razvijene europske zemlje. U ekonomiji je sve već odavno izumljeno i postoje bezbrojni recepti i načini kako se ekonomija može razviti. Ne treba ponovo otkrivati toplu vodu. Treba samo neke od tih recepata prilagoditi i primijeniti i to je pitanje volje i znanja i ničega više. Čini mi se da znanja još uvijek u zemlji ima, ali mi se čini da nema volje.