. Baš tako je i sa integracijom. Savršen primjer može biti potpuno nova ideja Brisela.){kind=link}
Kad dvojica rade istu stvar, nikada to nije ista stvar. Na primjer, kafa. Svugdje je ista, a ipak drugačija. Italijanska je super. Češka prosječna. Engleska strašna (tako da je bolje uzeti čaj). Baš tako je i sa integracijom. Savršen primjer može biti potpuno nova ideja Brisela.
Teško ćete naći nekoga, ko će reći, da je loše kada države zajedno sarađuju. Malo ko će biti protiv toga da bez viza i graničnih kontrola može ići kupovati ili osnovati firmu u inostranstvu. Pa niko normalan nije protiv integracije. Samo što to nije integracija, kao integracija.
Vi, rođeni prije 1989. godine: Sjećate li se kako smo na fizičkom sve djevojke morale imati plavi šorc a dječaci crveni? Nije li to bila kolosalna glupost? Bila je! Samo smo se trebali postaviti u linije i pokazati kako smo navodno svi isto stado poslušnih drugova. (Išlo mi je to toliko na živce pa sam uvijek imala spreman neki izgovor kako sa fizičkog izostati).
I iz nekog, ne posve jasnog razloga, i danas neki vjeruju da pojam “integracija” znači da će “sve biti isto.” Uniformisano stado. A taj neshvatljivi osjećaj se širi poput zaraze, posvuda. I sada dolazi u bankarstvo.
Posljednja bankarska kriza pokazala je da pad banaka može biti toliko skup da potopi cijele države. Na primjer, Irska. Bogata zemlja pokušala je svoje “oboljele” banke spasiti bankarske krize i skoro da je to mogla okrutno platiti da nije dobila međunarodnu pomoć kao spas. Iako neki političari ponekad vole reći da neće dopustiti još jednu krizu, sami očito znaju da je to glupost. Kriza će još biti, jer su normalne. I tako se sada traži način kako to učiniti u budućnosti, da države – dakle, poreski obveznici, odnosno birači – za neke nove probleme banaka ne moraju plaćati ništa. I smislila pametna glava službenička kako to učiniti: Sve banke u EU će morati pozajmiti od privatnih investitora. To znači da sljedeći put kada banke budu imale problema, više to neće plaćati ni države, ni štediše, već privatni investitori. Kako “pametno”. Ali ima to nekoliko “kvaka”.
Prvo, ko su ti investitori? Mali zeleni pali sa Marsa, koji sa nama nemaju ništa zajedničko? “Šipak!” To su također birači. Vjerojatno su to ljudi koji štede za svoju penziju. Oni, koji su štedili preko svojih fondova, osiguravajućih društava, banka i drugih institucija, trebali bi pozajmiti drugim bankama. Budući da će ti fondovi, osiguravajuća društva, banke i drugi imati akumulirana sredstva od štednje klijenata, ulagat će ih u obveznice izdane od drugih banaka i na taj način im pozajmiti. Dakle, dok je danas jasno da je spašavanje banaka plaćeno od strane države i poreskih obveznika, s novim propisom bit će to “neko nepoznat”, vjerovatno još jedna banka i njeni klijenti – obveznici. Jedina razlika je u tome što se u novi problem uvlači samo više banaka. Problem jedne banke razlije se na dvije banke. Od malog problema napravi se veliki. Super. Logično. Jednostavno, kad imate problem, on će nestati ako ga prebacite na drugog.
Druga kvaka je u tome što pozajmljivanje ima smisla samo ukoliko nemate novca. Samo totalni ludak pozajmi novac kada mu ne treba. Češke banke ne trebaju novac. Dovoljno je pogledati sve te reklame, kako snižavaju kamatne stope i nameću vam svoje kredite, dakle njihov slobodan novac. Evropski propisi im međutim nalažu: “Nije važno što imate puno novca i ne znate šta bi ste sa njim. Zadužite se i pozajmite još, čisto da se osigurate ako bankrotirate.” Kako perverzno! Uostalom, povećanje duga narušava zdravlje banke, a ne obrnuto!
Prema propisu bi samo češki bankarski sektor trebao pozajmiti više od 150 milijardi kruna. To je pakleno mnogo. Bankama taj potpuno nepotrebno nametnuti i kontraproduktivni dug, povećati će troškove za oko 3 milijarde godišnje. Ove troškove na kraju će neko morati da plati. Pogodite ko. Oh, da – uostalom svi smo mi klijenti. Nepotrebno povećani troškovi banaka pokazat će se u višim naknadama i manje povoljnim kamatnim stopama. Više kamatne stope, naravno, koče privredu.
Može li se uopšte predstaviti savršeniji primjer moralnog kockanja. Napori da se propisima zaštite klijenti banaka na kraju će se okrenuti protiv njih, jer su banke htjele – ne htjele, primorane na rizičnije poslovanje. Da to nije samo teorija, dokazuju brojke: Na primjer, Komercijalna banka je imala u drugom kvartalu pad neto dobiti na godišnjem nivou od 3,7% zbog troškova novog regulatornog zahtjeva od strane ECB-a.
Dakle, kada sve to saberemo imamo nešto što ne trebamo i ne želimo (regulaciju banaka), što će štetiti pojedincu (više naknade i kamate), usporiti privredni rast (preko skupljih kredita), poslovanje banaka bit će rizičnije (preko većeg zaduživanja), ali nam je to nametnuto u ime integracije, koju je neko ludo protumačio kao kult propisa i uniformisanosti.
Jedva da je moguće tvrditi nešto protiv stvarnog ujedinjenja, protiv izvornih ideala slobodnog kretanja osoba, kapitala i roba. Ali danas, kada pogledate postojeću EU, to više nije to. Zahvaljujući prilivu migranata jasno se vidi da Schengenski prostor u biti ne radi, pa smo prisiljeni izgraditi bodljikavu žicu (Ja Mađarsku uopšte ne krivim). Putovati iz Francuske u Britaniju danas je kao kazna. To bi trebalo biti slobodno kretanje ljudi koji žive u EU? Zabrana prenosa novca iz Grčke u inostranstvo, je li to možda slobodno kretanje kapitala? Ili pokušajte kao firma, na primjer, prodati knjigu “Od Zlin do Trenčína”. Koliko poreznih prijava i složenih registracija, koje se moraju ispuniti zbog stotinu kruna! I to bi trebalo biti slobodno kretanje roba? Možda će po cijeloj EU obzirom na integraciju važiti – s oproštenjem – idiotizam, kao zabrana fotografija panorama. Ne razumijem kako ljudi još uvijek, nakon svega ovoga, ne žele vidjeti, da to nije suština integracije. Integracija nam je treba dati više slobode, ali u stvarnosti nam stalno tu slobodu sve više uzima.
Prevela Mirjana Tešanović
Izvor: AC24.cz http://www.ac24.cz/zpravy-ze-sveta/6462-marketa-sichtarova-integraci-k-rozkladu