Put svile čuvena je kovanica koja označava mrežu puteva kojom su stoljećima prije Marca Pola i Renesanse evropska i bliskoistočna carstva razmjenjivala trgovačka dobra i tehnološke inovacije sa Kinom.
Dvojica autora za Dane pišu o dijelu Novog pojasa svile koji prolazi kroz Pakistan i geopolitičkim i ekonomskim promjenama koji će izlazak Kineza na luku Gwadar u Indijskom okeanu donijeti po cijeli svijet.
Gwadar je lučki gradić smješten u pakistanskoj pokrajini Balučistan. Udaljen je od glavnog grada Karačija oko 550 kilometara, a samo 120 kilometara od granice sa Iranom, na samom ulazu u Omanski zaljev koji vodi ka onom poznatijem, Perzijskom, gdje su smještene poznatije luke kao što su Al Rayyan i Jebel Ali (Katar), Bandar Abbas (Iran) , Khasab (Oman), Mina Al Ahmadi (Kuvajt), da ne spominjemo svjetski poznati gradovi Doha, Dubai, Abu Dhabi, itd.
U drugoj polovini 20-tog stoljeća nakon što je 1958. pregovorima okončana dvije stotine godina duga vladavina Omana nad ovom enklavom, Gwadar se počeo stidljivo razvijati. Danas kao još pretežno ribarski gradić broji tek stotinu hiljada stanovnika – što je za ogromni Pakistan zaista sitnica. Ipak, vjetar promjena za Gwadar (čiji naziv faktički znači Vrata vjetra) počinje puhati u XXI stoljeću i vezan je za dva nezavisna događaja. Prvi je uspon Nawaza Sharifa kao višestrukog i aktuelnog premijera Pakistana, a drugi je dolazak Xi Jinpinga na mjesto predsjednika Narodne Republike Kine. I premijer i predsjednik su uložili napore u dalje otvaranje svojih država ka svijetu naročito ka ekonomskoj saradnji, i naročito saradnji između ovih dvaju – što se nikad ne smije smetnuti iz vidokruga – nuklearnih sila.
Modernizacija i otvaranje
Prije nego što se uspustimo u dublju analizu saradnje Narodne Republike Kine i Islamske Republike Pakistan, recimo nekoliko riječi – koliko priroda novinskog teksta dopušta – o Novom putu svile i kineskoj motivaciji za njegovu uspostavu. Kina je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća imala dva snažna pokušaja transformacije iz komunizma u socijalizam, odnosno razračunavanja sa ideološkim zastranjivanjima. Pedesetih se dešavao Veliki skok naprijed, a šezdesetih Kulturna revolucija. Oba procesa imali su negativne posljedice po kinesku ekonomiju. Po smrti Mao Zedonga i kratkog perioda borbe oko pozicije vrhovnog lidera na vlast dolazi Deng Xiaoping, čovjek koji će preporoditi Kinu i utabati put za tridesetogodišnji kontinuirani ekonomski rast.
„Nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe“, izreka je Xiaopinga, koja pokazuje njegov pristup rješavanju problema. A problem broj jedan za Kinu bio je općeprisutno siromaštvo. Xiaoping počinje sa reformama, i to sa četiri modernizacije: poljoprivrede, industrije, nacionalne odbrane i nauke i tehnologije. Kao preduvjet modernizacija i reformi počinje proces otvaranja Kine ka svijetu. Te su promjene stavile Deng Xiaopinga uz bok sa drugo dvoje najutjecajnijih lidera svijeta s početka osamdesetih, Ronalda Reagana i Margaret Thatcher.
Reforme koje je zacrtao Deng Xiaoping nastavili su kineski lideri Jiang Zemin, Hu Jintao te aktuelni predsjednik države i generalni sekretar Komunističke partije Kine Xi Jinping. Otvaranje tržišta ka svijetu, liberalizacija ekonomije uz još snažno prisutstvo partije i države u drugim segmentima, dovelo je do sintagme „socijalizam sa kineskim karakteristikama“. Koliko su te reforme pro-tržišne i usmjerene ka privatnoj inicijativi, govori i to da je teoretičar David Harvey u svojoj knjizi „Kratka historija neoliberalizma“ poigrao se sa tom sintagmom i modernu Kinu opisao u poglavlju pod naslovom „Neoliberalizam sa kineskim karakteristikama“.
Kineski san
Reforme od osamdesetih godina prošlog vijeka do današnjih dana i predsjednikovanja Xi Jinpinga, išle su postepeno, korak po korak, i u tome također treba tražiti kineske specifičnosti. Druga specifičnost su kineski lideri. Svi oni su svoje političke ideje razrađivali kroz naučne i teorijske postavke. Maoizam je, naravno, naziv za učenje Mao Zedonga kod nas poznat po Maloj crvenoj knjizi, planetarno manje poznat dengizam stvorio je Deng Xiaoping, Jiang Zemin je skovao teoriju Tri predstavljanja, Hu Jintao Naučni pogled na razvoj, a Xi Jinping Kineski san, koji je ključan za razumijevanje koncepta Novog puta svile.
Kineski san je sintagma ili kovanica koju je predsjednik Xi Jinping prvi put upotrijebio 2013. godine, kako bi opisao proces podmlađivanja i obnove kineske nacije, vezan za Dva stoljetnja cilja, koja podrazumijevaju da će svi stanovnici NR Kine na stotu godišnjicu od osnutka KP Kine živjeti u umjerenom bogatstvu, dok će 2049., na stotu godišnjicu od uspostave Narodne republike Kine, svi stanovnici živjeti u bogatstvu. To je socijalistička konstrukcija i vizija društva koja se ostvaruje konstatnim razvojem, investicijama, saradnjom i otvaranjem. Kako rekosmo – socijalizam sa kineskim karakteristikama.
Novi put svile jedan je od najsnažnijih alata za ostvarivanje Kineskog sna. Riječ je o inicijativi koju je pokrenula NR Kina iza kojeg se krije golemi program infrastrukturnih ulaganja. Nove autoceste, brze željeznice koje bi povezale istok Azije sa zapadnom Evropom, izgradnja morskih i zračnih luka, izgradnja energetskih objekata i komunikacijske infrastrukture, povezale bi dva kraja euroazijskog kontinenta i to kopneno („Jedan pojas“) i pomorski („Jedan put“).
Kina, centralna Azija, Rusija, Afrika, Europa, Perzijski zaljev, Mediteransko more preko Centralne Azije i Indijskog okeana, sve su to dijelovi planete koji se nalaze za Novom putu svile, i sa kojima NR Kina želi razviti koncept win-win suradnje kroz zajednicu zajedničke sudbine. Kina je spremna da ulaže, nude kredite i garancijske fondove, a ukupna ulaganja procenjuju se na bilione dolara. Za početak, Kina je za međunarodna ulaganja osnovala novi fond vrijedan 40 milijardi dolara.
More i kopno
Zemlje duž „Pojasa“ i „Puta“ imaju vlastite prednosti u resursima, a njihova gospodarstva su međusobno komplementarna. Stoga postoji veliki potencijali prostor za suradnju. One bi trebale promicati koordinaciju politika, olakšavanje povezivosti, neometanu trgovinu, financijsku integraciju i međuljudsku povezanost kao pet zajedničkih velikih ciljeva. Tu dolazimo do saradnje NR Kine i IR Pakistana.
Vlasti Pakistana dale su Kini luku Gwadar na 40 godina besplatnog korištenja. Uvjet je da nakon isteka tog roka NR Kina vrati luku Pakistanu. Kina također gradi putnu mrežu od luke Gwadar kroz Pakistan do kineskih teritorija u sklopu Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC), paketa infrastrukturnih projekata ukupne vrijednosti 54 milijarde američkih dolara (USD). Vrijednost predviđene izgradnje transportne infrastrukture u okviru CPEC-je oko 11 milijardi USD. NR Kina će graditi autoputeve i brze željeznice koji će povezivati kako gradove i područja u Pakistanu, tako i njih sa Kinom preko Autonomne Regije Xinjang Uyghur, u kojoj, treba i to napomenuti, gotovo pola populacije ili preko deset miliona ljudi čine muslimanski narod Ujguri. Autoput Karakoram, koji je i svojevrsna turistička atrakcija zato što prolazi kroz istoimenu planinu koja je dio masiva Himalaja, na nadmorskoj visini od preko 4.500 metara, dug oko 1.300 kilometara, bit će u potpunosti rekonstruiran.
Koliki je značaj CPEC-a za Pakistan govori i sljedeći podatak: Ukoliko bi se realizirali svi projekti predviđeni, bili bi jednaki svim direktnim stranim investicijama u Pakistan od 1970. Utjecaj koji bi CPEC imao na Pakistan uspoređuje se sa onim koji je Maršalov plan imao za Evropu poslije Drugog svjetskog rata. Pakistanski zvaničnici barataju sa procjenama da bi CPEC godišnje mogao dodati dva do pet procenata rasta na godišnjem planu do 2030., uz milione novih poslova i rješenje nekih višedecenijskih problema kao što su redukcije struje. To je ono na šta računa Pakistan uz pomoć jeftinih i povoljnih kredita kineskih banaka kao što su Exim (Uvozno-izvozna banka), Kineska razvojna banka (CDB), te Industrijska i komercijalna banka Kine (ICBC). Zašto su Kinezi zainteresirani i spremni na tolika ulaganja?
Iako imaju morsku granicu dugu više od 18.000 kilometara, Kina u modernoj povijesti nikada nije bila pomorska velesila na način kako su to bile neke druge države poput Španije ili, još više, Velike Britanije. Geostrateške zakonitosti čine Kinu zatvorenom zemljom. Gdje god kineski brod krenu uvijek ih prije međunarodnih voda sačekaju more neke druge države, Južne Koreje, Filipina, itd. Kineski trgovački brodovi plaćaju ogromne dadžbine, da ne kažemo reket, ljudima koji su na neki način vezani za države koje ne gledaju blagonaklono na kinesku ekonomsko-političku ekspanziju. Otud su razumljiviji napori koje NR Kina ulaže da do posljednjeg atoma brani svoje pravo na ostrva u Južnom kineskom moru, koja su svoj epilog dobili i na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, i to nepovoljno po Kinu.
Geostrateška pozicija Gwadara je veoma interesantna. Za vrijeme invazije Sovjetskog saveza na Afganistan, ova luka bila je Sovjetima krajnji cilj. Poznata je želja Moskve, kako nekadašnje sovjetske tako i današnje, putinovske, da izađe na toplo more, bilo na Jadranu, bilo tu u Gwadaru. Jedna od važnih odlika ove luke je duboko more što znači da najveći tankeri mogu pristajati bez muke, čime se iz utovara i istovara robe eliminira međufaza korištenja manjih brodova koji se koriste u lukama sa plićom vodom.
Strateški ciljevi
Sovjeti oružjem nisu uspjeli, dočim Kinezi zasada win-win strategijom sa Pakistanom uspijevaju. Dakle, prije četiri godine Pakistanci su dali na korištenje sve do 2053. Uzimajući u obzir dosadašnje poteze, općepoznatu kinesku posvećenost i požrtvovanost kada je riječ o megaprojektima, kao i interese ove dvije države i brojnih partnera, Kinezima će ostati oko tri decenije (koju godinu gore-dolje) da koriste nove i obnovljene infrastrukturne transportne kapacitete kroz Pakistan za dovlačenje svakojakih roba u Kinu ali iz Kine.
To će za posljedicu imati tektonske promjene u najmanje dva segmenta. Prvi je ekonomski, tačnije trgovinski. Morska ruta Novog puta svile koja ide od Mediterana (uključujući i naš Jadran!) kroz Suecki kanal ne bi više kružila oko Indije i dalje kroz Južno kinesko more do kineskih lučkih gradova, nego bi doplovljavala do Gwadara gdje bi se roba tovarila na kamione i vagone te putem preko Karačija išla ka zapadu Kine (Uzgred, zapad Kine je kudikamo nerazvijeniji dio ove velike države. Izjednačavanje životnih standarda u svim dijelovima Kine, zaustavljanje velikih migracija zapad-istok i ruralno-urbano neki su od najznačajnijih strateških ciljeva KP Kine. Projekti CPEC-a će definitivno pozitivno djelovati u tom smjeru).
Korištenje Gwadara kao krajnjeg lučkog odredišta za robu koja ide u Kinu, odnosno puta kroz Pakistan za robu koja ide iz Kine, značajno bi se skratio vrijeme transporta, što automatski znači i mnogo niže troškove. Gwadar bi mogao doživjeti budućnost u kojoj će biti novi Dubrovnik, Lisabon, Pirej, Istanbul ili Dubai.
Drugi aspekt koji je od globalnog značaja je vojni. Kao što nikada nije bila pomorska velesila Kina tako nije bila ni vojna velesila na moru, na način kako su to bili Velika Britanija čija je mornarica osvojila za Krunu četvrtinu planete, ili, pak Sjedinjene Američke Države. Izlazak Kine na Indijski okean i ovu činjenicu mijenja, jer kineski će vojni brodovi, među ostalim, održavati sigurnost Gwadara i brodova koji do njega idu. To znači da će Kineska narodna oslobodilačka vojska imati geostratešku poziciju s koje će kontrolirati pola Indijskog okeana. A to se nimalo ne sviđa kako Indiji. Upravo geostrateške promjene i silnice, više nego ekonomske, treba uzeti u obzir kada je riječ o uspjehu CPEC-a.
Projekat nije i bez „unutrašnjih“ protivnika. Gwadar se nalazi u pokrajini Balučistan, koji u skoro dvotrećinskom procentu naseljavaju narod Baluči. Pokrajina graniči sa Iranom, Afganistanom te drugim dijelovivma Pakistana – Pandžabom, Plemenskim teritorijama pod upravom federalne vlade, te Sinthom na jugu gdje se nalazi i najpoznatiji i najveći pakistanski grad, nekadašnja prestolnica, Karači. Balučistan površinom čini 44 posto Pakistana ali svega pet posto ukupnog stanovništva. Baluči, uz Pandžabe, Paštune i Sindhe čine četiri glavne etničke grupe Pakistana, ali oni jedini imaju izražene separatističke težnje koje su spremni ostvariti svim raspoloživim sredstvima, uključujući i terorističke napade. Od 2012. pokrajinu trese povremeno nasilje ali najviše u glavnom gradu Pokrajine Quetti, udaljenom preko 700 kilometara od Gwadara. Bilo kako bilo, Baluči u najmanju ruku smatraju da im CPEC neće donijeti ništa, ni razvoj pokrajine niti zaposlenja. Separatističke tenzije u Balučistanu podržava, nimalo začuđujuće, Indija. Podsjetimo i na to da Pakistan u ovoj regiji važi za najlojalnijeg saveznika SAD-a.
Prilika decenije
Ima li sve ovo veze sa BiH? Moglo bi imati. Ne zaboravimo da je Pakistan veliki i iskreni prijatelj BiH te da su i za vrijeme bivše zajedničke države kao i u poslijeratnom vremenu firme iz BiH bile prisutne u Pakistanu i ostavljale zavidne reference. Za vrijeme SFRJ to je bio „Energoinvest“ a nakon Daytona u Pakistanu je radio GP „Put“. Na tom fonu je bila i posjeta pakistanskog premijera Nawaza Sharifa Sarajevu u decembru 2016. Sarajevu. Tada su obje strane iskazale interes za produbljivanje političkih, trgovinskih i ekonomskih veza kao i saradnje u oblasti odbrane. BiH i Pakistan su se obavezale da će organizirati posjete vojnih i trgovinskih delegacija. Pakistanci dolaze u aprilu na Mostarski poljoprivredni sajam na kojem će prisustvovati i visoka delegacija NR Kine. Dvije države su se obavezale da će raditi na liberalizaciji međusobnog viznog režima koje bi značilo ukidanje viza za nositelje diplomatskih i službenih pasoša dvije zemlje. Nadalje, u 2017. trebali bi se održati sastanci i pregovori u vezi sa Sporazumom o preferencijalnoj trgovini, Zajedničkoj ekonomskoj komisiji (JEC) i Zajedničkom trgovinskom odboru u 2017. godini. Sam premijer Sharif je naglasio mogućnost saradnje i to države prema državi (Government to Government – G to G), koja se može raditi bez tendera. Evo jednog konkretnog prijedloga.
Pakistan ima jos uvijek velike probleme sa redukcijom struje a pravi problem tek nastupa u prenosu kablovima preko (do i od) trafostanica gdje se tek gubi veliki dio energije koja ionako nije dovoljna za svakodnevne potrebe paksitanskog stanovnistva a kamoli njihove industrije. Pakistan je primoran da se služi alternativnim metodama generiranja električne energije preko generatora što je običnom čovjeku skupo a industriji na duge staze nepodnošljivo. S tim u vezi Energoinvest bi bio više nego idealna adresa sa obzirom na ekspertizu i godine koje je ova firma provela tamo za vrijeme SFRJ kao i naš građevinski sektor koji je pokazao da umije praviti vrhunske brze ceste (Lahore-prsten, cesta prema Peshawaru, cesta prema indijskoj granici (Kasur), itd. Milijarde dolara su alocirane da se daju upravo u ove infrastrukturalne / energetske projekte CPAK-a.
BiH bi trebala iskoristiti momentum posjete premijera Sharifa da razvije poslove u tom smjeru i da, za početak recimo, obezbijedi operativno mjesto u Gwadaru gdje će se nalaziti biro i budući biznis centar iz koga će teći inicijative prema svim projektima vezanim za CPEK. U nekoj perspektivi BiH bi mogla preuzeti na sebe i interese drugih zemlja bivše Jugoslavije ili (makar dijela) Balkana gdje bi imala ulogu agenta i posrednika.
(Dr. Nedim Makarević, ambasador BiH u Pakistanu i Mr. Sci. Faruk Borić, predsjednik Udruženja Bosansko-kineskog prijateljstva)
(Vijesti.ba)