 odobriti zemljama članicama dodatnu podršku kroz historijsku alokaciju od 456 milijardi SDR-a, što je kada se pretvori, oko 650 milijardi dolara u svrhu povećanja globalne likvidnosti. Kako je tada precizirano, raspodjela SDR-a će koristiti svim članicama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, kako bi riješili dugoročnu globalnu potrebu za rezervama stranih valuta, za izgradnju povjerenja i povećanja otpornosti i stabilnosti globalne ekonomije, a najviše kao posljedica negativnih efekata pandemije.){kind=link}
Foto: Dženat Dreković/NOMAD
Prije par mjeseci, nekako iznenada se u javnosti pojavila vijest da će Međunarodni monetarni fond (MMF) odobriti zemljama članicama dodatnu podršku kroz historijsku alokaciju od 456 milijardi SDR-a, što je kada se pretvori, oko 650 milijardi dolara u svrhu povećanja globalne likvidnosti. Kako je tada precizirano, raspodjela SDR-a će koristiti svim članicama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, kako bi riješili dugoročnu globalnu potrebu za rezervama stranih valuta, za izgradnju povjerenja i povećanja otpornosti i stabilnosti globalne ekonomije, a najviše kao posljedica negativnih efekata pandemije.
Šta je ustvari SDR?
SDR (Special Drawing Rights) ili specijalna prava vučenja nastala su kao dodatno međunarodno sredstvo u svrhu osiguranja likvidnosti zemalja i deviznih rezervi članica. Drugim riječima, ova prava vučenja nisu valuta ili neko potraživanje od MMF-a, već specijalno potraživanje koje mogu koristiti države članice kako bi SDR zamijenilie za valute drugih zemalja. Država članica MMF-a koja želi prodati svoje SDR-ove za drugu stranu valutu, recimo eure, mora pronaći državu koja je spremna da ih kupi za tu valutu uz posredovanje MMF-a. Praktično objašnjenje bi bilo sljedeće – Bosni i Hercegovini je alocirana dodatna količina SDR-ova, što ne znači da ćemo odmah dobiti novac. Ako želimo izvršiti konverziju u eure, možemo zamoliti drugu zemlju koja ima viška eura i koja želi da ih zamijeni za naše SDR-ove. U toj situaciji naše bi se devizne rezerve povećale za navedeni iznos strane valute.
Zašto sada sav ovaj uvod i detaljna objašnjenja? Razlog je jednostavan. Čim se u javnosti pojavila informacija o odobrenom iznosu za Bosnu i Hercegovinu, koji iznosi oko 305 miliona eura, kada se pretvori iznos SDR-ova koji nam je odobren kao zemlji članici, mnogi mediji su objavili vijest kako će novac odmah biti utrošen i da će biti doznačen entitetima. U tim objavama ima nekoliko problematičnih stavova koje želim pojasniti. Odobreni dodatni SDR, koji je prikazan kao dodatni novac koji stoji na raspolaganju vlastima u Bosni i Hercegovini, nije neki novi kredit ili grant koji se može tek tako trošiti, već je zamišljen kao paket pomoći za zdravstveni oporavak BiH putem nabavke vakcina, za pomoć privredi i otplatu dugova.
Stanje vanjskog duga naše države zaključno sa polovinom prošle godine iznosilo je 8,67 milijardi maraka. Dio ovog duga bi se mogao otplatiti sa ovom nenadanom pomoći MMF-a i to na način da se dogovori otplata i otpis postojećih dugova, što bi se moglo iskoristiti jer imamo izgovor vezano za negativni aspekt pandemije covida 19 na našu ekonomiju. Ako je recimo odobreni iznos 305 miliona eura kroz paket pomoći, ukupni dug bi se smanjio za veći iznos jer bi mogli dogovoriti i otpis pojedinih kredita, što opet znači i manje otplata kamata iz budžeta i više novca za druge budžetske stavke. Kroz reprogram i otpis dugova, entiteti će manje novca godišnje izdvajati za ovu svrhu, što je više novca za raspolaganje za recimo penzionere, koji su možda imali najteže posljedice ove godine zbog stalnog rasta cijena životnih namirnica. Ovo je nešto što bi uradila odgovorna vlast u Bosni i Hercegovini, gledajući dugoročne ekonomske interese. Ako bih ocijenio brojevima 1-10 vjerovatnoću da do ovog scenarija zaista dođe, moja ocjena bi bila 1 ili 2, odnosno malo vjerovatno.
Druga opcija je da se ova sredstva iskoriste za povećanje naših deviznih rezervi. Ova opcija je također malo vjerovatna jer smo mi naše devizne rezerve dodatno povećali tokom trajanja pandemije u 2020. godini. Na godišnjem nivou, sa krajem marta 2021. godine, devizne rezerve su veće za 1,17 milijardi maraka u odnosu na isti period 2020. godine, što znači da nam ustvari ne treba dodatni novac za ovu namjenu.
Međutim, postoji jedna problematična situacija, a to je trenutna politička blokada u Bosni i Hercegovini. Poznato je da predstavnici jednog entiteta ne žele u ovom trenutku učestvovati u radu institucija Bosne i Hercegovine, a time i donositi odluke. Zašto je ovo bitno? Još uvijek ne znamo da li je zvanično imenovano novo Upravno vijeće Centralne banke BiH, a time i da li je rukovodstvo ove institucije legalno. Čak i da dođe novac, kako će se on raspodijeliti? Da li je to pravno moguće ili će se, kako to svi očekuju, napraviti presedan u blokadama kada je potrebno raspodijeliti novac?
Najrealniji scenarij jeste da će se zaobići sve prepreke koje stoje na putu i da će u konačnici taj novac biti usmjeren u budžete, iako mu to nije namjena pod izgovorom „pomoći privredi“. Kada jednom pare uđu u budžet, niti će ići na reprogram ili otplate dugova, niti pomoći privredi, niti jačanje zdravstvenog sektora, već će ustvari ići na ono na što ide godinama – finansiranje preglomaznog javnog sektora. Na kraju to će opet građani morati vratiti kroz poreze koje plaćaju državi.
Ovaj novac se može dosta produktivnije iskoristiti ako se želi „pomoći privredi“. Nužna reforma koja se stalno odgađa jeste reforma poreskog sistema koja uključuje smanjenje doprinosa. Na primjeru FBiH se može pokazati šta to u praksi znači. Od ovog iznosa, ako Federaciji pripadne nešto manje od 400 miliona maraka, taj se novac može direktno iskoristiti da se smanje doprinosi sa sadašnjih 41,5% na čak 25%. To je nešto što bih odmah uradio bez razmišljanja sa ovim novcem, jer bi ovaj novac ustvari poslužio kao pokriće u slučaju da zbog kratkoročnog smanjenja doprinosa imate određeni manjak prihoda, ali i to je malo vjerovatno, jer poreski prihodi stalno rastu. Razlika niže stope doprinosa išla bi naravno radnicima, čime bi se povećale plate, poboljšao životni standard, povećala potrošnja i povećala naplata drugih poreza na potrošnju. Mnogi radnici, pogotovo sa ispod prosječnim platama bi „prodisali“ preko noći. Zamislite jednu radnicu u trgovini kojoj bi se plata povećala preko noći za bar 100 maraka i tako stotine hiljada radnika. Kakav bi to bio pozitivan impuls ekonomiji! Na kraju su svi zadovoljni, radnici jer imaju veću platu, preduzeća jer imaju manje doprinose i produktivnije radnike, a i država koja neće imati bilo kakvih budžetskih rupa, već ustvari samo veće prihode. Izgovora više nema da će doći do problema u budžetima.
Uvijek ima ono „ali“, a to je da je taj novac vrlo moguće već potrošen samo nam to niko još nije rekao. Kao po uobičajenoj, uhodanoj praksi, tamo gdje je najpotrebniji, najmanje će novca otići. Niti će penzioner pitati na kraju zašto nema veću penziju, kako bi pokrio troškove života, niti će radnik smjeti tražiti veću platu od svog šefa. U praksi postoje neki drugi prioriteti, koji nisu ustvari isti onim prioritetima kako to vide narod i struka. Ova situacija neodoljivo podsjeća na primjer žabe koja je ubačena u vodu na šporetu, koja se lagano zagrijava. Kao hladnokrvna životinja, žaba stalno prilagođava svoju tjelesnu temperaturu okolini. Dakle, ako je stavite u hladnu vodu i postepeno pojačavate temperaturu, žaba neće primijetiti promjenu temperature i po potrebi će povećati vlastitu unutrašnju temperaturu. Kako se uslovi polako pogoršavaju, žaba se i dalje osjeća ugodno u sve vrućem okruženju. Budući da više ne može prepoznati opasnu promjenu temperature, žaba će stradati u ključaloj vodi prije nego što ima priliku iskočiti. Ovaj sindrom vrele žabe može se primijeniti na mnoge aspekte naših života. Novac koji trošimo nenamjenski, pa čak i ako je jedna marka u pitanju, znači lagano zagrijavanje temperature vode. Jačanjem budžetske potrošnje, dodatno stvaramo tromi i neproduktivni sistem koji odgovara samo onima koji donose odluke. Neko će na kraju morati platiti račun donošenja takvih loših odluka. Prilagođavajući se stalnim lošim odlukama, ne vidimo da voda ključa. Pitanje je – Hoćemo li uspjeti iskočiti na vrijeme?
Autor: Faruk Hadžić, Nomad